Muzika film i TV

Radoša Bajića vrijeđa “antisrpstvo u Crnoj Gori”

Prethodnu kalendarsku godinu Radoš Bajić je ispratio sa nikad više posla. Iza njega su tri ogromna TV projekta i jedan filmski serija “Selo gori, a baba se češlja koja je ušla u istoriju Javnog servisa kao najgledanija serija ikada, “Psi laju, vetar nosi” koja po gledanosti u stopu prati prethodnu, “Šifra Despot” čija nas premijera očekuje u februaru, i film “Zaspanka za vojnike”.

U razgovoru za Dan, proslavljeni glumac, reditelj, scenarista i producent govori o stanju u kinematografiji, postignutim rezultatima, izazovima koji su pred njim, porodici, tradiciji, politici, Crnoj Gori…

“U prošloj 2017. veoma mnogo sam radio, što je primarno teško dovesti u vezu sa finansijskim okolnostima u profesiji kojom se bavim.Koliko vidim, ništa manji posao me ne čeka ni u 2018. Nalazim se u onoj fazi života koju bi trebalo da karakterišu iskustvenost i mudrost, uz najveću pretpostavku da je moguće da čovjek sada uradi nešto ozbiljno, po čemu će ga ljudi pamtiti. Hvala Bogu, zdravlje me u značajnijoj mjeri nije napustilo, te sam i dalje opsjednut voljom za životom i snažnom motivacijom da radim, pišem, produciram, režiram i glumim. Od ta četiri posla koja određuju moj profesionalni život posljednjih decenija realno, sve više me mrzi da glumim ali se trudim da gledaoci to ne osjete, a najbolje se osjećam kad pišem. I mislim da ću pisati najduže…”

• Koliko se danas Vaša očekivanja od poslova koje radite razlikuju od očekivanja golobradog dečkića iz Medveđe koji je došao u veliki grad? Kad Vam je bilo teže tada ili sada?

“Kad sam bio mlad ništa mi nije bilo teško, bez obzira što sam tada išao uzbrdo. Jer mladost ima ogromnu pokretačku snagu oličenu u nadama, snovima i očekivanjima od života kome hrlimo u susret. Danas ka da idem nizbrdo, reklo bi se da bi trebalo da mi bude lakše, a zapravo je mnogo teže. Ne samo što su se drastično izmijenile društvene i ostale okolnosti koje snažno utiču na naše živote, već suštinski zbog ogromne odgovornosti koju čovjek u zrelom periodu svog života osjeća za sve što čini i radi. U mojim godinama oproštaja nema…”

• Kad neko traje duže od četiri decenije, on može da da najbolji recept za uspjeh. Koji je Vaš recept i koliki je tu udio imao faktor sreće?

“Za sve što čovjek radi, a pogotovo u takozvanoj umjetničkoj sferi djelanja prije svega, mora majka da ga rodi. Ono čime ga daruje Bog a majka i otac mu prenesu. Dakle, ta predodređenost koju definiše talenat, rekao bih da je najvažnija, a odmah zatim veliki rad, snažna motivacija, želja za uspjehom i opstankom. Što se mene tiče, sa istom marljivošću, predanošću, upornošću i disciplinom i danas se predajem svakom poslu baš kao i prije četiri decenije kada sam bio početnik. Samo je odgovornost mnogo veća, ali me i ona dodatno motiviše. Da uporedim to sa Olimpijadom: nijedan vrhunski sportista, nijedan svjetski prvak ne odlazi na novo takmičenje da bi ostvario lošiji i slabiji rezultat, već da bi podigao motku koji santimetar više, da bi skočio dalje, da bi pretrčao stazu za koju desetinku brže. Ili to, ili da makar ponovi rezultat i tako ostane u vrhu i društvu posebnih i najboljih. Tako je i u poslu kojim se ja bavim”.

• Jedan ste od umjetnika koji je tokom dosadašnje karijere stekao veliki broj nagrada. Kako ste ih doživjeli? Da li su Vas one osokolile, tjerale da idete naprijed, ubijale nesigurnosti ili, ponekad, i zavarale da “zaspite na lovorikama?

“Od svega što ste naveli me ne su nagrade sokolile i dodatno mi osvjetljavale put kojim sam išao, daleko bilo da su me zavaravale da sam učinio nešto što je važno za civilizaciju u širem smislu. Mi smo, ipak ma la sredina koja je, kada je kultura u pitanju, granično oivičena jezikom i opsegom populacje ko ja je nekada govorila istim jezikom, bez obzira kako se ti jezici danas nazivaju u recikliranom demografskom, geografskom, nacionalnom i kulturnom prostoru. Realno, ako čovjek nikada ne okrene nijedan telefonski broj, ako nikada nikoga ne povuče za rukav i kaže “Ej, vidi… da li bih ja možda mogao da dobijem tu i tu nagradu”, što ja nikada nisam učinio, onda nagrade imaju nekog smisla. Mene su nagrade dugo mimoilazile, a onda u posljednjoj deceniji, naprosto sam bio zapljusnut. Možda je to opravdano i logično da u zreloj fazi života i stvaranja dođu priznanja kao potvrda za uspjeh i kvalitet konkretnog djela ali, i za domete cjelokupnog stvaralaštva”.

• Živite na dvije adrese, rodne Medveđe se nikada niste odrekli. Da li je to “mustra” da čovjek i u ovim nenormalnim vremenima ostane normalan, i da ga sjaj i blještavilo velegrada nikada ne zaslijepe toliko da zaboravi odakle je potekao, jer je ono najbolje što je dao svijetu ponio upravo iz rodne kuće?

“Za mene rodna kuća, zavičaj, stara kruška u ataru iznad sela na koju sam se penjao kao dječak, rijeka Morava na kojoj sam naučio da plivam, ikona kućnog sveca koju je kupio moj djed ima veliki značaj. Rodna kućaje
izvorište koje me uvijek nanovo obnavlja i regeneriše. Kad u nju uđem slab i izmrcvaren, iz nje izlazim ojačan i osnažen za nove životne bitke. Čini mi se, kada bi mi to neko uzeo da bih ostao go, kao od majke rođen. U velikim nesrećama koje su aadesile naš narod koji je protjeran sa svojih ognjišta iz kninske Krajine, sa Kosova, imamo nažalost sijaset priča, da su mladi koji nikada nisu bolovali umirali i padali kao snoplje. Onako, iz čista mira i to kasnije, kada su sa porodicama u jadu i čemeru izbjegli i pristizali u Srbiju. Poslije mjesec, dva, tri… Poznavao sam čovjeka koji je svake noći sanjao isti san svoju rodnu kuću, njive, livade… I on je, ni od čega bolestan, umro. Samo je pao… Šta ga je ubilo? Ubila ga je presječena pupčana vrpca života. Kad čovjeku uzmeš zavičaj uzeo si mu sve”.

• Neki će reći da se niste odrekli tradicionalnog funkcionisanja porodice na ovim prostorima, neki da ste u poslu napravili “porodični klan”, ali će se svi složiti da je sinonim za stabilnu i čvrstu porodicu upravo porodica Bajić. Najvažnije odluke donosite “horski” ili je, ipak nečija riječ u Vašoj porodici najglasnija?

“Mene mnogo napadaju zbog mo je porodice kojom se dičim i na koju sam ponosan. Napadaju me, jer im smeta što svi mi zajedno živimo i radimo. Zbog toga nas nazivaju “Bajića klan”, čude se – kako je moguće da cijela moja porodica živi zajedno, u slozi, poštovanju i ljubavi… Milena, ja, moj sin Nedeljko, snaha Ivona, njihova djeca Lenka i Aleksandar, onda moja kćerka Jelena, zet Predrag, i njihova djeca Sofija i Filip kod nas je uvijek kao u košnici, vrvi od života i životne radosti… Nažalost, danas je postalo normalno da u porodici niko ni sa kim ne govori, da je svako na svoju stranu, da nema ni porodičnog ručka, ni slave, ni Vaskrsa, ni Božića… Moja najveća dostignuća nisu moja karijera, moji filmovi, serije, slava i popularnost. Moj najveći životni uspjeh je upravo moja porodica koju sam stvarao, gradio, čuvao i njegovao zajedno sa mojom suprugom Milenom. Porodica mi je osnovna životna motivacija, da se borim i da istrajem”.

• Vrlo ste oštri prema političkim dešavanjima i galeriji likova sa političke scene na ovim prostorima, a mnoge Vaše kolege su se odavno politički opredijelile, procjenjujući da će tako moći da opstanu i da rade. Andrićev mudrac iz “Priče iz Japana” nije prihvatio da participira u vlasti poslije ukidanja tiranije. Političku opredijeljenost uporno ignorišete, ali kako biste Vi postupili da ste na mjestu tog Andrićevog mudraca?

“Nažalost, mislim i siguran sam u to da su političari na balkanskim prostorima najodgovorniji za sumornu sadašnjost i prilično beznadežne perspektive svih naroda na našim prostorima čak i onih koji su se naizgled “udomili” i našli svoje mjestašce pod kišobranom Evrope, NATO-a i nove evropske civilizacije. To sa Srbijom nije slučaj, a ja ne znam da li bi zbog toga trebalo da budem žalostan ili srećan? Mislim da će istorija u nekim budućim opservacijama odrediti pravo mjesto mnogim praznoglavim egzibicionistima u politici kojima smo dali svoje sudbine u ruke koji su rastočili balkanski prostor na državice od kojih bi svaka mogla da bude samo malo veći kvart neke svjetske metropole, Njujorka ili Pekinga, na primjer. U globalnom smislu, kada je u pitanju srpski etnički korpus mislim da smo najviše nadrljali i izgubili u poslednjim tragičnim decenjama na ovim prostorima. Sadašnja društvena i politička okolnost u mojoj zemlji ne daje razloga za preveliki optimizam, a razloga za brigu i zapitanost imamo na pretek. Nismo riješili nijedan krucijalni problem, Kosovo nas kao preteški kamen decenijama vuče na dole i unazad, hoće nas i Istok i Zapad a mi ne smijemo u zagrljaj ni jednima ni drugima, jer ćemo svakako dobiti po turu”.

•Kada ste posljednji put bili u Crnoj Gori?

“Crna Gora je prelijepa zemlja. Nekada smo mogli govoriti da je naša danas, nažalost, ne. Kada to kažem ne mislim na crnogorsku državotvornost protiv koje zbilja nemam ništa, koju poštujem i uvažavam kao fakat i kao istorijsku činjenicu. Jedino što mi veoma smeta, vrijeđa me i čini me dešperatnim to je ogromna količina antisrpstva koja se u Crnoj Gori osjeća, svuda i na svakom mjestu, u medijima, u društvenom životu, pa čak i na ulici, na plaži, u kafiću… A sve to determiniše politika. Danas je pragmatično jasno zbog čega su protagonisti amputacije Crne Gore od Srbije upravo igrali na kartu srpskog hegemonizma i antisrpstva. Znali su da će tako najlakše ostvariti svoj cilj. Uprkos svemu, nek država Crna Gora cvjeta to joj od srca želim! Prošlog ljeta bio sam gost čuvene porodice Sava Medina u Petrovcu, a kada ću ponovo, ne znam…”

• Pokazali ste da izvanredno poznajete srpski mentalitet radeći serije koje su ubjedljivo najgledanije u, kako se to danas moderno kaže, novijoj istoriji. Kad biste imali dovoljno sredstava da napravite film Vašeg života, koju biste tematiku odabrali?

“Velika želja za koju slutim da će ostati neostvarena mi je da snimim film o odbrani Beograda 1915. godine, o majoru Gavriloviću koji je izgovorio čuveni govor na obalama Dunava nekoliko sati prije udara 800.000 austrougraskih i njemačkih vojnika na Beograd i na 150.000 izmučenih i tifusom izmrcvarenih srpskih ratnika koji su branili svoju zemlju. Njegov govor se kao primjer ratnog besjedništva izučava na svim vojnim akademijama u svijetu. Mislim da se niko nije u filmskom umjetničkom izrazu bavio jednom genetskom osobenošću srpskog naroda, a to je svjesno žrtvovanje… Herojstvo, čast, dostojanstvo, otadžbina moguće da su za moderne hejtere današnje civilizacije izlizane fraze, ali za mene predstavljaju najsvjetlije graničnike života naroda kojem pripadam. U tome je možda i naš najveći nesporazum sa takozvanim razvijenim svijetom koji nas toliko mnogo košta…”

Send this to a friend