Čovjek orkestar, vlasnik prve zlatne ploče na Balkanu, jedan od rijetkih koji ima apsolutni sluh, umjetnik koji zna najveći broj pjesama i sedam decenija njeguje narodnu i starogradsku muziku, Predrag Cune Gojković, nagrađen Zlatnim mikrofonom za životno djelo, poručio je, u posljednjem intervjuu datom Tanjugu, 2015. godine: “Rodiće se novi Cune….”.
U Kamenoj sali Radio Beograda za koji je snimio 1.000 pjesama, trajno obogativši njegovu riznicu, proslavio je tada 83. rođendan, skoro 70 godina na muzičkoj sceni i 52 godine braka.
Pored Zlatnog mikrofona, Cunetu je uručen i srebrenjak sa Vukovim likom Vukove zadužbine za doprinos očuvanju tradicije u formi izvorne narodne pjesme i Nagrada za životno djelo Kulturno-prosvetne zajednice Srbije.
Kamena sala je bila mala da primi sve njegove prijatelje, a Cune je zahvalio svojoj matičnoj kući za to, za njega, vrhunsko priznanje.
“U Kamenoj sali smo učili nove pjesme, pisali aranžmane za festivale – od San Rema do Beogradskog proljeća. Tu smo se odmarali i zamarali, plakali zbog neuspjeha i radovali se uspjesima”, prisjećao se Gojković u razgovoru za Tanjug.
Prije rata, kaže, tamo je išao u bioskop, a poslije rata prolazio je pored tog zdanja sa strahom od audicije kod “strašnog Carevca” Vlastimira Pavlovića.
Od debija na talasima Radio Beograda 1939. kada je nastupio u ženskom oktetu, preko položene audicije za radio pjevača 1948, množili su se trajni snimci za zvučni arhiv Radio Beograda, nagrade i priznanja, nastupi sa raznim ansamblima, uključujući i Simfonijski orkestar RTS-a.
Godine 1962. napravio je bum sa pločom “Kafu mi, draga, ispeci” koja je dostigla tiraž od 100.000 primjeraka.
“Preko noći sve radio i tv stanice su počele po više puta dnevno da puštaju moju pjesmu. Nisam mogao ulicom da prođem. Na auto-putu su me zaustavljali naši gasterbajteri. Često se ne bi sjetili ni mog imena ni prezimena, nego bi doviknuli: Zdravo, kafu mi draga ispeci”, prisjećao se za Tanjug Gojković.
Pjesma “Kafu mi, draga, ispeci”, koju je naučio od Nade Mamule, slučajno se našla na ploči, jer se jedna pjesma pokvarila pa su ubacili rezervnu, a sve se to dešavalo u vrijeme kada je Gojković uspješno izvodio zabavnu muziku.
Zanimljivo je i da je prvi njegov zapis na gramofonskoj ploči bila slovenačka pjesma, tako da je “prvo zapjevao Slovencima, pa tek onda svima ostalima”.
Mnogi tvrde da je znao čak 4.000 pjesama, a sam Gojković nije bio siguran.
Sa sedam godina, kada je prvi put zapjevao, u Kolarčevoj zadužbini, znao je dvadesetak pjesama koje je naučio od majke.
“Ona je imala naviku da i lijepe i tužne trenutke liječi pjesmom, a ja sam slušao, učio, zapisivao u pjesmaricu. Kasnije kada sam se opredijelio za muziku, ne završivši školu, otišao sam u kafanu koja je najbolji univerzitet za pjevača, jer tamo morate da zadovoljite mušterije da biste dobili bakšiš”, pričao je Cune.
Da je čovjek koji zna najviše pjesama, Gojković je dokazao 1971. kada mu je “na megdan izašao” Miodrag Mile Bogdanović. Njihovo nadmetanje trajalo je 15 sati, uz njih je dežurao tim od pet ljekara, otpjevali su 300 pjesama, a rezultat je bio 42:41.
Prva runda, prisjećao se, bila je da jedan započne pjesmu, a drugi završi, druga runda je bila “na slovo na slovo” – kojim slovom jedan završi pjesmu, tim slovom kroz 10 sekundi treba da počne pjesma drugog.
Treća runda bile su pjesme na određenu temu – od vina i rakije, preko kose, cvijeća, taraba, do brojeva – 55 minuta su pjevali pjesme o brojevima.
Četvrta runda podrazumijevala je pjevanje po zadatku protivnika, a u petoj rundi bi jedan započeo pjesmu bez da kaže orkestru tonalitet ili o kojoj numeri je riječ, da bi protivnik nastavio u drugom glasu.
“Tada se pročulo da Cune zna najviše pjesama, ali vremenom to iščili. I danas zapjevam u sebi, idem po azbuci da vidim da li mogu da se sjetim tih pjesama”, rekao je Gojković, kome je moždani udar svojevremeno oduzeo izuzetan glas.
U lijepom sećanju ostali su mu, kako je tada pričao, i nastupi sa Predragom Živkovićem Tozovcem i Miroslavom Ilićem, po ugledu na slavna tri tenora, ali i kako je sa Tozovcem i Zlatom Petrović “zaustavljao građanstvo” kraj malih ekrana u vrijeme emisije “Folk parada”.
Sjećao se i svakog detalja iz svoje bogate karijere i nagrada u Puli i Nišu za epizodnu ulogu u filmu “Jagode u grlu” Srđana Karanovića, učešća u filmu “I Bog stvori kafansku pjevačicu”, i kako je od jednog a capella glasa došao do višeglasja postavši čovjek orkestar, sa rasponom glasa od tri oktave.
Snagu za dugo trajanje na sceni crpio je iz porodice, a važan je i uredan život.
Na pitanje da li u nekom vidi svog naslednika, odgovarao je da smo “pjevačka nacija”.
“Imamo odlične pjevače od sedam do 77 godina, ali mi je žao što postoje samo dva stila pjevanja – Cecin i Šabanov. Niko se ne bavi svojim stilom, niko ne obnavlja narodnu muziku, svi jure hitove kako bi zaradili novac ili stekli prestiž”, primijetio je u tom razgovoru.
“Rodiće se novi Cune, sigurno”, poručio je te 2015. Predrag Cune Gojković.
