Maju Lalević Piščević je obilježila uloga Senke u kultnom filmu “Nacionalna klasa”, u kojem joj je partner bio Dragan Nikolić, s kojim je snimila i ljubavnu scenu.
Maja 37 godina nakon toga živi u Njujorku. Riječi koje slijede su njen oproštaj od Dragana.
“Sjećam se kako sam nekad zamišljala da mora da je lakše čuti lošu vijest iz daleka nego kad te zadesi baš tu pored tebe. Nisam bila u pravu, kao i mnogo puta u životu. Preminuo Dragan Nikolić… Bila je to prva vijest u petak ujutru (po njujorškom vremenu) koja me je još bunovnu dočekala.
Kao da je život u Srbiji za trenutak stao bacivši u drugi plan sve ostalo, izbore, štednju, otpuštanja, penzije, vremenske prilike i neprilike. Kao da je baš cijela Srbija zanijemela u bolu, ili sam barem ja iz ove daljine imala takav osjećaj.
Posljednji, a možda i jedini put kad mi se čini da se nešto slično dogodilo bio je trenutak ubistva Zorana Đinđića. Sjećam se tog predivnog sunčanog martovskog prijepodneva. Sve dok u Nemanjinoj ulici nije odjeknuo pucanj koji je zaustavio život u Srbiji. Naravno, ne treba porediti Gagu i Zorana i sigurna sam da to ni njima samima nikad nije palo na pamet …… ali čak i ako se nisu znali, zbližila ih je ta tišina, zjapeća praznina koja je nastala njihovim odlaskom.
Gagu sam upoznala 1977. na snimanju filma Gorana Markovića “Nacionalna klasa”. Igrao je glavnu ulogu, Flojda, a ja sam igrala Senku. Kako sam bila još maloljetna (moja mama je potpisala ugovor umjesto mene), bez dana glumačke škole, imala sam užasnu tremu pred susret s tada već slavnim Draganom Nikolićem i bila uvjerena da neću preživjeti prvi dan snimanja.
Nikad neću zaboraviti tu “prvu klapu”. Gaga mi je prišao, odmah napravivši dva, tri lagana štosa od kojih sam se zacijenila od smijeha, zagrlio me i rekao nešto kao: “Ajde, mala, dođi da me naučiš kako se glumi.” Kasnije, tokom brojnih ponavljanja kadrova, uporno bi insistirao da je on nešto zabrljao, iako je bilo očigledno da sam to bila ja.
Ipak, trenutak od koga sam najviše strepjela bila je naša scena u krevetu. Do posljednjeg momenta sam se nadala da će Goran iz nekog razloga odlučiti da je ipak izbaci iz scenarija shvativši da ja ne mogu da je odigram. A onda je došao taj dan. Gaga, koji se inače ponašao prema meni kao da mi je i brat, i tata, i najbolji prijatelj …
… tog dana je prevazišao sebe. Prvo je tražio da svi osim snimatelja napuste sobu, a onda kad smo ostali “sami”, napravio je takvu atmosferu da nisam ni primijetila kada smo snimili scenu. Zasmijavao me, golicao, pričao neviđene viceve i anegdote, da sam se s mukom suzdržavala kako bih ozbiljno izgovorila tekst kad se uključe kamere.
Gaga je bio čovjek oko koga se uvijek širio smijeh, kao neki oblak koji je nosio sa sobom. Njegov humor bio je prosto neodoljiv. Uvijek dovitljiv, brz, beskrajno zabavan, ciničan s mjerom, najčešće na svoj račun. A opet, kao da je u sebi nosio jednu dozu tihe sjete, koja se ponekad vidjela u njegovim očima, u načinu na koji je iz daljine posmatrao lica ljudi koje je činio srećnim.
Uvijek galantan i elegantan, beogradski šmeker koga su svi poznavali i s kojim su svi bili na ti. Sjećam se da se na snimanju “Nacionalne klase” svima obraćao po imenu. I svi su ga voljeli.
Posljednji put smo se slučajno sreli prije nekoliko godina. Pitao me je kako su mi mama i tata. “Pozdravi ih puno, molim te”, mislim da su bile posljednje riječi koje mi je uputio prije nego me zagrlio i otišao u vječnost”.
