Glumac i pjesnik Rade Šerbedžija, vjeruje da kroz kulturu narodi bivše Jugoslavije ponovo mogu da uspostave saradnju i približe se jedni drugima. Kaže da svi govorimo jezik koji razumijemo, a da rat nikada ne smije da bude opcija. “Smatram da gubitak jednog jedinog ljudskog života nije vrijedan nikakvih ratova, jer sve može da se riješi drugačije”, cijeni Šerbedžija. Iako rado viđen u Podgorici i drugom glavnim gradovima bivše Jugoslavije, u Beograd dolazi nakon skoro tri decenije. U šaljivom tonu, Šerbedžija je za Novosti objasnio i zašto ne vidi ex YU države u Evropskoj uniji.
Danas ste vi, prije svega, svjetski glumac, ni Hrvat, ni Srbin. Ali, kada kažete nešto u Beogradu, napadnu vas u Zagrebu i obrnuto.
“Kada odem u Ameriku, a sada sam bio četiri mjeseca snimajući drugu sezonu serije Ridlija Skota “Strejndž ejndžel”, zaboravim na sve. Nema naših novina, televiziju ne gledam ni kada sam ovdje. Čovjek uzme te proklete novine, one su zarazne iako znaš da mnogo tih stvari koje se pišu nisu takve, ali opet, neki đavo te vuče. Ali, kada dođem ovdje, odmah upadnem u tu zamku informacija i počnem da se nerviram”.
Vaše riječi često uzbude ova naša balkanska dvorišta?
“Čovjek koji je u ovim svim zbivanjima na strani mira i rješavanja problema na ljudski, dostojanstven način, nepoželjan je i na jednoj i na drugoj strani. To je cijela istina. A ja sam od početka bio protiv rata, kao što bih opet bio protiv, jer smatram da gubitak jednog jedinog ljudskog života nije vrijedan nikakvih ratova, jer sve može da se riješi drugačije”.
Kada ste u ovom kontekstu govorili o bivšoj državi Jugoslaviji, odmah su vam prišili etiketu jugonostalgičara?
“Nema to veze sa nostalgijom. Uvijek ću da budem nostalgičar i sjećam se svog djetinjstva, mladosti, života. Živio sam u jednoj zemlji u kojoj sam bio srećan i to uvijek ponavljam. Duboko razumijem i ljude koji su u toj zemlji bili nesrećni, saosjećam sa njihovim problemima. To ne znači da nemam zamjerke na onaj sistem, glupost jednopartijskog sistema, na sve ono što je bilo vezano za komunističku partiju. Ali, ako se život posmatra na način da stvari treba da se poprave, onda ovo do čega smo došli, način na koji smo to popravili nije bio ispravan. O tome se radi”.
Da li je i za ovaj naš trusni, balkanski prostor, kultura dobar recept da se bolje razumijemo?
“Moramo da se bolje razumijemo, mi smo ljudi koji govorimo jedan jezik koji svi razumijemo. Razumijemo ne samo srpski i hrvatski, već i makedonski, slovenački. Moramo zajedno da radimo ne samo umjetničke koprodukcije, već i projekte u privredi. Mnogo će nam lakše biti svima, u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, lakše nego da se neke stvari rade sa velikim korporacijama”.
Da li je zajednička Evropa rješenje?
“Zamislite kada svi uđu u Evropu i ne bude granica! Ko će onda biti taj koji će na ovim prostorima zapovijedati?”
Projekat školovanja mladih glumaca koji ste osmislili je propao, nije bilo razumijevanja. Mladi sa ovih prostora ionako jedva čekaju da pohrle u svijet?
“Klinci danas govore engleski, odlaze i odlaziće u svijet. Tako je i sa glumcima, na engleskom će studirati i probati da nauče taj zanat. Ali, još uvijek će kod nas biti jaka folklorna društva i igraćemo naša kola”.
