Sergej Trifunović: Šerbedžija u Holivudu uvijek igra Deda Mraza sa ruskim akcentom

Iako ga ljudi uglavnom povezuju sa filmovima, Sergej Trifunović naglašava da su mu u dosadašnjoj karijeri važnije pozorišne uloge. Ipak, kada počnemo da nabrajamo njegove filmske uloge, ostajemo opčinjeni Sergejevim glumačkim opsegom, počevši od “Ubistva s predumišljajem”, “Stršljena” ili “Karaule”, preko filmova koji su obilježili i definisali živote postmiloševićevske generacije mladih, kao što su “Munje” i “Kad porastem biću kengur”, pa sve do malih ali velikih uloga, poput one s minskim poljem u “Markovićevoj Turneji”. Osim glume, Sergej koristi položaj javne ličnosti da svakog trenutka jasno i glasno, uz pokoju psovku, objasni šta je to trulo u društvu. Hiperaktivnost, ekscentričnost, eruditizam, muzika, a u posljednje vrijeme sve više i humanitarni rad, takođe su važne odrednice njegove biografije.

“Oduvijek sam volio da se bavim glumom, osjećao sam strast prema tome i pamtim dobro, imao sam osam godina, bio sam drugi razred osnovne, kad je otac rekao: „Ako budeš dobar…“, kod njega je inače svaka rečenica počinjala sa ’ako budeš dobar’… Dakle: „Ako budeš dobar, igraćeš u jednoj predstavi“. On je zatim otišao napolje, ja sam ostao kod kuće i odmah sam se popeo na stolicu i počeo da igram u toj nekoj budućoj predstavi, a nisam znao ni šta je ni o čemu je. Predstava o kojoj je bilo riječi jeste Vašar u Topoli Dobrice Erića, u kojoj sam, fakat, igrao malog Žiku koji tjera bika, što je tu inače jedna od najvećih uloga. To je bilo fantastično, sve škole dolazile su da gledaju tu predstavu, a ja sam postao glavni u mojoj školi, još sam dobio i honorar. Svi časovi su ti opravdani, ne ideš u školu i još si glavni u školi. U drugom razredu osnovne. Tu sam shvatio koje su prednosti glume, ali je nikada nisam doživljavao kao ozbiljan posao”, rekao je glumac za Winestyle.

Iako ima američku vizu koja mu dozvoljava da radi u toj zemlji, Sergej nije pretjerano očaran Holivudom.

“Isto je kao živjeti i raditi u Srbiji. Čašu meda prati čaša žuči. Tamo doduše postoji ozbiljno tržište, postoji industrija, koja izbacuje između 700 i 800 filmova godišnje, što ne može da se poredi sa Srbijom, koja izbacuje između tri i pet filmova godišnje”, kaže Sergej i napominje da stranac nema šta da traži u Holivudu sem da prihvata uloge stranaca.

“Strani glumac u Holivudu može da igra samo stranca. Čak je i fantastični Kristof Volc, dobitnik dva Oskara za uloge u Tarantinovim filmovima, u oba filma igrao Njemca. Pošto je dobio dva Oskara, otvorila su mu se sva vrata, napravio je holivudsku karijeru, ali igrajući Njemce. Koliko mogu da se sjetim, jedino su dva glumca, i to švedska, došla do nivoa da igraju english-speaking roles, to jest da se ne postavlja pitanje jesu li stranci ili Amerikanci. Ta dvojica su čuveni Maks fon Sidof i divni glumac s kojim sam radio dva filma, Stelan Skarsgard. Ne pričam o Englezima, oni su van konkurencije, pošto su Englezi. Evo Rade Šerbedžija. Šta on igra? Igra jednu istu ulogu, Djeda Mraza, sa teškim ruskim akcentom. Ako se ošiša i obrije, to nije to. Meni je tamo lijepo krenulo, ali bih vjerovatno silno propatio čekajući deset godina da dođem do tog nivoa, da budem fantatično upotrebljiv stranac. Čak i tad, od mene bi se uvijek zahtijevalo da glumim isključivo strance”.