Muzika film i TV

Serija Sivi dom, remek-djelo naše televizijske produkcije

Neke prošle generacije nesumnjivo pamte seriju Sivi dom, scenariste Gordana Mihića i režisera Darka Bajića, premijerno prikazanu relativno davne 1988. Ako ništa drugo, makar im je u sjećanju ostala melodija njene pjevljive krilatice “Sve što želim u ovom trenutku”, koju izvodi ne toliko poznata grupa Far.

Pa ipak, čini se da ovo, slobodno rečeno, remek-djelo svoje kategorije, nije doživjelo zaslužan broj televizijskog repriziranja. A zasigurno da zavređuje veću pažnju, i to ne samo zbog aktuelnosti svoje tematike.

Scenario od kojeg bi se mogao načiniti i kakav dobar roman, snažna egzistencijalna drama sa efektnim dijalozima, maestralna režiserska rješenja koja do suptilnih tančina oslikavaju ljudsku psihu i opštu ideju, sjajne glumačke bravure naših glumačkih prvaka, mnogih tada još početnika – sve je ovo razlog da se serija Sivi dom iznova gleda i analizira.

Idejni siže: šta nam prestavlja serija Sivi dom

Najopštije rečeno, Sivi dom umjetnički obrađuje problematiku maloljetničke delikvencije, temu toliko prisutnu u savremenom društvu da svakako zaslužuje da se o njoj izbliza govori. Građa za scenario, sudeći prema medijskim izvorima, prikupljena je na osnovu istinitih priča, a umjetnički konkretizovana kroz prototipnu lepezu karaktera junaka-nosioca.

Kroz pojedinačne epizode mi posmatramo:

-sitnog lopova Robiju (Branko Vidaković), koji, ipak, nije bez savjesti, i njegovog nerazdvojnog druga Petka (Ljubomir Todorović), kao kolebljivu ličnost zavisnu od vođe;
-Mikšu (Mima Karadžić), buntovnika spremnog da podbada na pobunu;
-Crnog (Branislav Lečić), u njegovoj neprestanoj borbi da stalnim bjekstvima osvjedoči vlastitu slobodu i individualnost;
-Šojku (Zoran Cvijanović), razmaženog gospodičića koji potkupljuje svoje drugove;
-Keca (Dušan Petković), kao dječaka koji se nada da će problematična majka jednom doći po njega;
-Matića (Dubravko Mijatović) i Savku (Željka Cvjetan) sa njihovom dirljivom ljubavnom pričom;
-Velizara (Nikola Kojo), prerano odraslog momka i sitnog provalnika koji preuzima ulogu zaštitnika svoje porodice i slabijeg druga;
-Šilju (Žarko Laušević), koga jedinog većim dijelom serije pratimo po izlasku iz doma, u njegovim stoičkim nastojanjima da, uprkos kriminalnoj prošlosti, pronađe normalan život…

Sa druge strane, kroz prototipne ličnosti vaspitača Zeke (Dragan Nikolić) i Belog (Miša Janketić) pokrenuto je opšte pitanje razrješenja problema maloljetničke delikvencije, sa razorenom porodicom kao svojim naličjem.

Sve ovo preplitanje individualnih priča, uz konzinstentno čuvanje opšte ideje, nudi različite odgovore na anticipirana pitanja. Polifonija različitih stavova data je iz epizode u epizodu kroz kratke, efektne dijaloge i snažne dramske situacije, čime čitava tematika poprima karakter višedimenzionalnosti.

Dodajmo svemu ovome već pomenute sjajnu režiju i vrhunsku glumu, i možemo slobodno reći: evo jednog umjetničkog ostvarenja televizijske produkcije vrhunskog kvaliteta.

Dramski efektni momenti Sivog doma

Svaka pojedinačna epizoda Sivog doma obiluje momentima individualne egzistencijalne drame, kojoj, osim snažnih dijaloga, doprinosi i radnja nešto sporijeg tempa. Ono što se htjelo iskazati, iskazano je i ćutanjem, nervoznim dobovanjem prstima, pogledom, ili uvlačenjem dima cigare.

Moglo bi se, bez pretjerivanja, naširoko pisati o umjetničkom uobličenju svakog pojedinačnog momenta. Ukažimo zato, makar na neke u kojima serija kulminira svojom dramskom efektnošću.

Jedan od takvih momenata svakako predstavlja scena u kojoj se Crni (Branislav Lečić) sukobljava sa Šiljom (Žarko Laušević), i na osnovu koje, zapravo, saznajemo razlog Šiljine odlučnosti da krene pravim putem.

Da bi efektnost ove scene bila jasnija, napomenimo da se još u prvoj epizodi pominje izvjesni Houra, bivši štićenik Doma, za kojeg iz priče saznajemo da je život završio u eksploziji, po svoj prilici suicidno. U dotičnoj sceni, epizodama kasnije, Crni, koji se nalazi u bjekstvu, dolazi kod Šilje sa prijedlogom da zajedno bježe za Italiju, i pošto ne nailazi na željeni odgovor, žestoko prebija bivšeg druga u pokušaju da izazove reakciju.

U nemoćnom gnijevu i uz udarce, Crni tada postavlja pitanje čiji odgovor pruža jedan od mogućih razloga prekretnice svijesti mladog delikventa.

Ovaj, nadasve, upečatljiv dijalog, jasno razotkriva i različite izbore dviju snažnih liderskih ličnosti, od kojih jedan donosi usamljenost, a drugi put iskupljenja. Direktna paralela sa junacima Zločina i kazne da se uočiti na ovom mjestu.

Kao što, naime, Raskoljnikov burno reaguje na vijest o samoubistvu Svidrigajlova, jer je to put kojim je mogao krenuti on sam, na sličan način na Šilju utiče smrt dotičnog Houre. Put iskupljenja uvijek je praćen nepravdom, te zato jednakom efektnošću zveči i scena u kojoj Šilja obrušava svoj gnijev na očuha, ali ovog puta sa ciljem da zaštiti.

Naravno, nisu scene sa Šiljom jedine koje imaju takvu težinu. Egzistencijalni krik ili poziv u pomoć, kako se još može tumačiti, nije mogao naći bolji izraz od Miškinog pružanju krvave ruke na kojoj je upravo presjekao venu, uz očajno i prkosno: Na! Niti je opšta tragična izgubljenost štićenika Sivog doma mogla biti slikovitije prikazana nego kroz Šojkino ubistvo vaspitača Belog, kojim poziv za pomoć kulminira u svojoj snazi.

Ova scena ima i posve zanimljivu režiju. Ona započinje počinje Domskom žurkom, i pjesmom koja apsurdno odudara od onoga što će uslijediti: Kalifornija, to je zemlja Sunca, gdje je svako vječno mlad…, da bismo, nakon ubistva, svjedočili razgovoru o Šojkinoj sudbini, dok se on, zureći tupo u prazno, poigrava čepom neke bočice, proizvodeći tako ravan, tupi zvuk. Sjajan neverbalan opis unutrašne praznine!

Sivi dom i njegova poruka

Ovo nije, u stvari, ne bi trebao da bude zatvor – govori psiholog pridošlici na prijemu, a iste riječi, praćene turobnom muzičkom pozadinom, značajno odjekuju i u uvodnoj špici prve dvije epizode.

Ako nije zatvor, šta je? Šta bi jedna kazneno-popravna ustanova uopšte trebalo da bude, i šta bi to trebalo popraviti?

Snažnim prikazom unutrašnjih sukoba, i upućivanjem na razorenu porodicu kao prisutno naličje mladalačkog „skretanja s puta“, serija Sivi dom pruža snažnu porukju, da je maloljetnička delikvencija simptom bolesti jednog društva. A ruku pod ruku sa ovim smjelim i sumornim nagovještajem, anticipirane su i sukobljene dvije vaspitne filozofije.

Prvu, koja nalaže strogu disciplinu i strogi sistem kažnjavanja predstavlja vaspitač Beli (Miša Janketić).

Drugu, koja, njoj nasuprot, podrazumijeva prihvatanje i razumijevanje potreba štićenika Doma, zagovara svima omiljeni vaspitač Zeka (Dragan Nikolić).

Do samog kraja serije, samom gledaocu je ostavljeno na prosudbu koja je od njih ispravna i je li ijedna u svakome slučaju primjenljiva. Ovoj teško odlučivoj situaciji doprinosi i pojava mladog, i sa stvarnim problemom tek suočenog vaspitača Katića (Boris Komnenić), čije neiskustvo plaća cijenu nestašluka i torture, a koji, poražen vlastitom nemoći, u vidu zaključka izgovara:

“Njima je potrebno toliko toga. I ljubavi i nježnosti i povjerenja i autoriteta ako hoćeš. Jer oni su i smrvljeni i smoždeni i za mnoge od njih nema nade. A ja jednostavno nemam autoriteta”.

Ovo njima treba ljubavi najslikovitije je prikazano Šojkinim tupim zurenjem u prazno nakon počinjenog ubistva. Ono je prikazano i na drugim mjestima. U opštoj polifoniji iznijetih stavova, ono zvoni kao poziv i opomena: kao jedan od mogućih odgovora na neverbalno izrečenu konstataciju o društvenoj bolesti.

Sivi dom kao siva atmosfera. Sivo, i u smislu da ništa nije crno-bijelo. Sivi dom kao Prokleta avlija, sa vlastitom specifičnom simbolikom.

Tagovi

Send this to a friend