Poznati bubnjar i muzičar Dragoljub Đuričić preminuo je prije nedjelju dana, nakon opake borbe sa virusom korona. Nije uspio da se izbori, a ovu vijest veoma je teško podnijela njegova porodica, koja pokušava da se nosi sa ovom tragedijom.
Đuričić je iza sebe ostavio sinove Milana i Andriju. Milan živi van granica Srbije sa porodicom, te je u Australiji, a Andrija se bavi rukometom, i javno je govorio o ocu nakon njegove smrti.
“Dobro sam, moram da nastavim dalje, zbog oca najviše. Mi smo imali neki poseban odnos. S obzirom na to sam ja odrastao sa razvedenim roditeljima, otac i ja smo se viđali jedanput-dvaput nedjeljno kada sam bio mali, i imam baš lijepe uspomene. Ono što mi je ostalo u sjećanju jeste to što sam ocu uvijek bio prioritet. Uvijek je viđanje sa mnom bilo prioritet. Pored profesionalnih obaveza koje je imao, on je uvijek sve kombinovao tako da može da se vidi sa mnom. Nismo propuštali Partizanove utakmice, to je bilo neko naše druženje. On je sve uradio da bih ja bio dobar čovjek, a onda i sportista. Dosta sam se povređivao, i moj otac je, kako za sport, tako i za moj život, bio tu za mene. Ostala je žal što nismo ostvarili ciljeve koje smo imali u vezi sa mojom sportskom karijerom. Bio je predan otac. Kada god su mu to dozvoljavali koncerti, on me je pratio i po Srbiji i po Evropi. Iako sam dijete razvedenih roditelja, nikad mi ništa nije nedostajalo. Njemu je jedina želja bila da postanem dobar čovjek i da me izvede na pravi put”, ispričao je Andrija.
I dalje se ne miri sa velikom gubitkom, ali život teče dalje. Ovom prilikom prisjetio se djetinjstva i uspomena sa ocem.
“Kada sam bio mali, odlazili smo do Kalenić pijace, i naši susreti su trajali po tri-četiri sata. Dragoljub je bio toliko dobar čovjek koji je nesebično davao sebe i imao vremena da sa svakim popriča i da svakom pruži savjet. Mene je to nerviralo kada sam bio mali, jer je to bilo vrijeme za nas. Sada, što sam stariji, sve to shvatam. On je bio filantrop, i ponosan sam na njega. Tek sada, poslije svega što se desilo, shvatam ko je on bio. Nikada nisam čuo da neko za njega ima ružnu riječ da kaže. Sve njegove kolege iz zemalja bivše Jugoslavije su mi se javile, svi su tu za mene, ponudili su mi pomoć. To se nikada nije dovodilo u pitanje.”
Andrija je pored oca zavolio rukomet, a kako kaže, dres mu je bio najljepši poklon.
“Pošto sam se bavio rukometom, dobio sam dres Barselone, kada sam tek počeo da se bavim sportom. To nikada neću zaboraviti, i to nas je i povezalo. Zbog njega sam počeo da treniram rukomet, pošto smo ga igrali kod kuće kada sam dolazio kod njega. On je od vunenih čarapa pravio loptu i tako smo se igrali, tako sam i zavolio ono čime se danas bavim.”
Njihova bliskost nije bila upitna, te je sve poslove obavljao sa ocem, čak i one oko bašte i voćnjaka.
“Od početka pandemije on se povukao. Ipak je imao godine i plašio se, pa se pridržavao svih mjera. Bio sam uz njega i pomagao kad god sam mogao, ali on i ja smo gledali da što manje imamo bliski kontakt zbog korone. I zato mi je krivo, jer je on bio jedan od rijetkih koji se pridržavao svih mjera od prvog dana, i na kraju je ovako završio. On je bio čovjek koji nije imao nikakva hronična oboljenja, sa 69 godina imao je više energije nego mojih pet drugara od po 25 godina. Ja sam mu pomagao oko gradnje u fizičkim poslovima i transportu, ipak sam ja snažniji, a to sa voćem i cvijećem je bilo njegovo, tu je on našao mir na selu”, prisjetio se Đuričičev sin.
