Muzika film i TV

Sjećanje na Zorana Radmilovića: Posljednje riječi kralja humora i improvizacije

Na današnji dan, 1985. preminuo je jedan od najtalentovanijih i u narodu najomiljenijih glumaca, Zoran Radmilović. Posljednju 299. predstavu „Radovan III”odigrao je 9. jula, uz velike bolove. Tri dana kasnije prebačen je u bolnicu iz koje se nije vratio. Preminuo je od problema sa digestivnim traktom.

“Ja sam čovjek koji pokušava da gleda život sa smješnije strane. Čini mi se da bi tako trebalo. Preporučio bih svim ljudima da pokušaju tako da žive”, govorio je bard glumišta.

Zoran Radmilović je rođen 11. maja 1933. godine, od oca Momčila, sudije i majke Ljubice, domaćice, u Zaječaru. Po očevoj želji upisao je Pravni fakultet u Beogradu i poslije dvije godine ga napušta. Potom je studirao na Arhitektonskom koji takođe napušta, a ubrzo upisuje Filološki fakultet, odsjek engleski jezik. Uporedo je oprobao glumačke mogućnostu u KUD „Ivo Lola Ribar“. Tada odlučuje da napusti studije engleskog jezika i posvećuje se glumi. Na nagovor glavne glumice, koja mu je bila simpatija sa kojom je bio partner u kulturnom umjetničkom društvu upisuje i postupno apsolvira glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, i započinje karijeru u Beogradskom dramskom pozorištu (1962—1968), u kome je isprva nastupao u manje značajnim predstavama. Diplomirao je 1963. godine po povratku iz vojske.Godine 1964, zbog odustajanja Ljube Tadića, Radmilović dobija naslovnu ulogu predstavi „Kralj Ibi“ (na sceni Ateljea 212). Tokom nastajanja predstave njegova glumačka nadarenost dovela je do trijumfa improvizacije (veliki uspjeh ostvaruje i na gostovanjima u Parizu, Moskvi, Njujorku, Veneciji i dr.). Kasnije će „svoju scenu“ ponovo predstaviti (zajedno s kasnijim Radovanom III Dušana Kovačevića) dvije decenije.

Na filmu je debitovao 1962. godine (“Čudna djevojka”, Jovana Živanovića) i odigrao oko dvadeset uloga. Glavne je ostvario u filmovima “Glineni golub” (T. Janić, 1966), “Ram za sliku moje drage” (Mirza Idrizović, 1968), “Pogled u noć” (N. Stojanović, 1968), “Paviljon 6” (L. Pintilije, 1978), “Srećna porodica” (Gordan Mihić, 1980).

Briljirao je na filmu, u pozorištu, ali uloge po kojima ga publika najradije pamti su u “Radovanu III”, za koju je dobio titulu “Kralja humora i improvizacije” i po mnogima “ulozi njegovog života” u „Kralju Ibiju“Godine 1985. objavio je u NIN-u “Pismo jačem”, za koje će se ispostaviti da je svojevrsni testament glumištu (tekst je pisao 1980. godine, a objavio tek pet godina kasnije).

Prenosimo vam dio teksta koji je veliki glumac tada napisao:

“Glumci su uvijek bili plašeni, zaplašivani, prepadani. Vjekovima. Sobom i drugima. Sistematski. Glumci su, od kada postoje, bili niža bića. U glumce se bježalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumci su sahranjivani van grobljanskih zidina. Čak i veliki Molijer. Glumcu se nije davala hrana u ruke da se dodirom sa njim ne bi bio okužen.

Glumce su djevojke voljele, ali su se za njih teško udavale sem po cijenu roditeljskog prokletstva. Glumice su po pravilu proglašavane za kurve, čak i poslije njihovih pedesetih godina. Onoga trenutka kad je stari čika Eshil izmislio prvog glumca, počelo je to hiljadugodišnje bježanje.

Bježanje od ljudi ka ljudima. Kažu da je jedan od prvih bio neki Tespis, ali teško da bi ostao zapamćen da nije bilo njegovih čuvenih Histrionskih kola, kojima je bježao, sklanjao se. Sve u suludoj nadi da će naići na pravog čovjeka.

Odlučio sam da se ne bojim više ljudi, već samo Boga, za svaki slučaj. I eto, ja od ovog časa više ne strepim. Ne plašim se svojih pretpostavljenih, svojih reditelja, svojih SIZ-ova, svojih načelnika, direktora, svojih kritičara, svojih sudija, svojih ocjenjivača, podcjenjivača, precjenjivača. Jednostavno, nije mi više stalo! Treba mi vjerovati na riječ, kad već ja sam sebi ne vjerujem.

Zato neka se nose strukture, neka se nose pretpostavljeni: mnogo puta sam ih uhvatio u laži (a da nisu ni trepnuli!), neka se nose SIZ-ovi, njima je bolje bez nas, neka se nose kritičari, ocjenjivači i drugi, oni ionako mrze to što rade, oni ionako nemaju dovoljno vremena, obavještenosti i stručnosti za taj moj smiješni poslić koji se zove pozorište, taj skrajnuti fenomen, koji sebi skromno prisvaja naziv jedne od najstarijih kulturnih disciplina tokom milenijuma.

Neka se nose telefoni (mnoga predstava je skinuta putem telefona) i neka se nosi TV (skupa mi pretplata i gubi mi se boja) i radio (još uvijek ne vjerujem da nema malih ljudi unutra!) i novine, jer me plaše i kao umjetnika i kao čovjeka…

Neka se nose… no, moje vrijeme hrabrosti je već isteklo, kao što sam i očekivao. Pa bih da prekinem i da se izvinim, ako je nekako moguće! Šta mi je to trebalo!? Ne znam šta drugo da kažem! Ne nađite se uvrijeđeni, šalio sam se, majke mi.

Vaš uvijek i do kraja

Zoran Radmilović”.

1 Komentar na "Sjećanje na Zorana Radmilovića: Posljednje riječi kralja humora i improvizacije"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend