Uloge koje su Snežani Savić donijele najveću popularnost i slavu odigrala je u „Boljem životu” i „Srećnim ljudima”. Značajan trag ostavila je i u muzici domaćeg prostora, gdje najviše pamtimo „Tri poljupca” i „Topolska 18”. Uloga Koštane, koju mnogi priželjkuju u svojoj karijeri, takođe je bila njena. Ova istinska dama i danas je aktivna na pozorišnim daskama, uživa, kaže nam iz svog beogradskog doma, u umjetnosti i vremenu koje provodi sa svojom porodicom.
Koja je tajna Vašeg besprekornog izgleda? Postoje li neki svakodnevni rituali koje biste toplo preporučili drugima i jeste li ikada bili pristalica estetske hirurgije?
“Kad odem na Vlasinu i vratim se s jezera, vratim se deset godina mlađa. To su neki moji rituali, a estetska hirurgija mi se čini uzaludnom, jer je proces koji morate ponavljati, ponovo i ponovo, i to mi izgleda kao Sizifov posao”.
Je li Vam žao što Aniti niste podarili brata ili sestru?
“Jeste. Lijepo je imati djecu. Međutim, ja sam otišla od njenog oca. Razišli smo se i nisam željela da joj stvaram traumu, da ima dva oca, dvije mame. Smatrala sam da joj je jedna trauma dosta u životu, a to je što njeni roditelji ne žive zajedno, a sada da još naknadno doživljava rivalitet s djecom koju bih ja imala s nekim drugim čovjekom, to sam izbjegla. Vrlo svjesno žrtvujući se da ona ne bi bila povrijeđena drugi put”.
Jedne prilike ste kazali kako ne vjerujete u doživotnu i bezuslovnu ljubav, osim kad je o djeci i profesiji riječ. Zašto?
“Zato što mislim da je ljubav potreba i iluzija te da ne može vječno da traje. U ljudskom smislu možda može, tu mislim na poštovanje između dvije osobe, ali u smislu zaljubljenosti, ustreptalosti, fascinacije ljudskim bićem i čarolije koja se dešava, eh, ta ljubav ima rok trajanja”.
Jeste li srećna žena?
“Hulila bih na Boga kada bih rekla da nisam srećna. Sreća je valjda kad smo zdravi i kada smo svi na okupu. Sitnice su sreća, čine je trenuci, a ako sagledam sve što sam prošla, nemam razloga da ne budem srećna. Najveća sreća su djeca i posao koji radiš”.
