Stavljajući maske na lice, mnogi su skinuli svoju moralnu masku

Šta je gluma? Ne idu mi nikakve definicije tu. To je muzika, ako tako može da se kaže, gdje je čovjek sam sebi instrument i sam na sebi svira, kaže u ispovijesti za Nova.rs glumac Petar Božović.

Nedavno je postao 33. laureat Dobričinog prstena. Ne krije radost povodom ove nagrade i kaže da je, kada je čuo Vidin glas, pomislio da je dužan članarinu Udurženju dramskih umjetnika.

“Poslije sam se sjetio da kao penzioner ne moram to da plaćam. Bilo je lijepo osjećanje. Ta nagrada ima poseban pečat za svakog glumca koji je toliko godina posvećen svom poslu”, priča Božović.

Petar Božović (74) glumu je diplomirao u klasi prof. Predraga Bajčetića na Fakultetu dramskih umjetnosti. Tokom karijere ostvario je upečatljive uloge u pozorištu. Bio je prvak Drame Narodnog pozorišta, a igrao je na scenama svih beogradskih teatara. Poznat je po svojim monodramama “Čegović” Dragana Uskokovića, “Reče mi jedan čovjek” i “Ćeraćemo se još” i “Кad budem mlađi”, koje izvodi po tekstovima Matije Bećkovića.

Tokom karijere odigrao je impozantan broj filmskih i televizijskih uloga. Sarađivao je sa najznačajnijim rediteljima sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Posebno se izdvajaju one koje je ostvario u filmovima Živka Nikolića, Đorđe – Žorž u “Ljepoti poroka”, Zeljo u “Čudo neviđenom” i načelnik Maksim “U ime naroda”.

Dobitnik je mnogobrojnih priznanja, među kojima su Nagrada “Pavle Vuisić” za izuzetan doprinos umjetnosti glume na domaćem filmu, dvije Sterijine nagrade za uloge u predstavama “Кamen za pod glavu” i “Кarolina Nojber”, Statueta Ćuran za ulogu u predstavi “Hamlet iz Mrduše Donje”…

Ovo su neke od njegovih misli o pozorištu, životu, politici…

“Prsten sam proslavio sa dva drugara. Jedan je došao iz Kotora, a drugi je Igor Dunjić, jedan od osnivača “Ođile”. Poštovali smo mjere okupljanja, bili smo samo nas trojica, kao i mjere odstojanja, jedino se nismo pridržavali mjere u piću jer nije predviđena odlukama Kriznog štaba”, u svom stilu priča Božović, koji ovih dana snima humorističku seriju Tri muškarca i tetka.

“Pričaju mi ljudi kako je važna gledanost ovih serija, da je ona kriterijum za dalje snimanje. Kada je publika odrasla na kulturnim patrljcima ili vaspitavana na ovim “poljoprivrednim” formama obrazovanja kao što farme i zadruge, onda takav nivo obrazovanja podrazumijeva i niske zahtjeve gledalaca. Potrebna je jača kulturna i duševna hrana. Danas je važnije da umjesto rediteljskog imena piše samo producentska kuća, vrijeme trajanja, to mora da se ispoštuje. Za kvalitet se nema vremena. Sve je u duhu devize – žurimo, idemo dalje, samo ne znamo kuda ćemo…”.

“Baš sam se na snimanju sa Sekom Sablić prisjećao pozorišnog života. Nekad je u Beogradu bilo u svim listovima bioskopski i pozorišni repertoar. A danas u izjavama Centralnog komiteta i komiteta za zaštitu zdravlja građana koji se zove Krizni štab, kreće se od kafića, kafana, restorana, teretana, do frizeraja, manikira, pedikira, salona za ljepotu, za ovo i za ono, i na kraju bioskopi i pozorišta. Mi na kraju, odlično!”.

“Moj najsnažniji utisak u 2020. je to, moram stalno da ponavljam, što sam se iskreno ponadao u koronu da će se ljudi oljuditi ali oni su se još više odljudili, pogotovo ljudi ovi velikih država, sila. Stavljajući maske na lice, skinuli su svoju moralnu masku. Čovječanstvo je pokazalo koliko je duhovno zaostalo u odnosu na ovaj navodni napredak koji se izražava i manifestuje u stalnom izmišljanju potrošačkih modela, tehničkih sprava. Šta je sa minimalnom radnom nedjeljom, šta je sa osnovnim pravima na rad, osmočasovnim radnim vremenom? Ne postoji. U ime čega – u ime produktivnosti. A šta je produktivnost? Što više proizvoda jednog istog modela. Evo uzmite za primjer ovaj telefon, svaki čas neki novi model, po čemu se on razlikuje od onog prethodnog. Čovjek je zaboravio one stare telefone i pitam se kako smo mi uopšte danas živi. Kako smo preživjeli, bože dragi, onolike godine, a uvijek je bilo sve tačno i na vrijeme”.

“U svemu tome šta je čovjek? Ne znam. Mnogo je pitanja pred čovječanstvom. Ne pričam o nekim našim lokalnim trvenjima između pozicije i opozicije, ne zna se ko je gori. I onda šta tu čovjek sa svojim ne daj bože mozgom da radi, mora ići u probleme. Ili je stalno u nekom sukobu ili u nezadovoljstvu. I onda se pitaš šta si učio, šta si radio. Nemoj da misliš jer će oni da misle za tebe. Nemoj da voliš svoju zemlju kada oni preko televizije saopštavaju da su najveće patriote. Nemoj da ti je žao ljudi, penzionera, kad si ti sam penzioner a oni plaču nad tvojom sudbinom. Bože dragi, niko me nije volio i molio me da ne umrem kao, na primjer, premijerka i predsjednik. Niko više parola nije napravio o djeci po ulicama u predizbornim kampanjama. A onda poslije svakog dnevnika ide neka tužna muzika, od koje mi je muka viša. I za djecu pošaljite ovaj jedan SMS… Dođe mi da povraćam ono što sam jeo, osjećam se loše, osjećam se krivim, osjećam se ni sam više ne znam kako”.

“Nekad smo išli naprijed a sada smo stalno u nekim protivurječnostima. Čovjek ništa ne čini, zalijepljeni su nam đonovi, pokreti, kroz neku masu smo ubačeni. To je neko živo blato iz kojeg ne možemo da izađemo, da vidimo. Stalno nam pričaju idemo naprijed, prosto čovjek ne može da stigne ovoliki napredak. Ja bar nemam te cipele, možda ih ima ovaj Željko, te mlaznjake i fijuuu… Blago njemu, ali to nema gdje da se kupi, kako kažu, samo u Londonu. A mi sa Londonom imamo tradicionalne veze kroz istoriju”.

“U narednoj godini od nas samih ne očekujem ništa jer ovo je duhovno živo blato. Proći će kovid, prošli smo i strašnije stvari, kugu, koleru, ptičji, svinjski grip, ali ja bih volio da se od duhovnog kovida izliječimo, ma makar se zvao kovid 21”.