Tatjana Kameron, Jugoslovenima poznatija po nadimku Tajči, ponovo se vratila u Hrvatsku, ali ovaj put ne da bi odmarala, već je čakaju brojne obaveze. Ljepotica iz Zagreba koja je obilježila kraj osamdesetih i početak devedesetih u bivšoj Jugoslaviji, krstariće Jadranom i održavati radionice kao lajkouč. Iako je karijeru pop zvijezde davno završila, kaže da će u Hrvatskoj ipak održati koncert.
“Naše sedmodnevno krstarenje na prekrasnom brodu MS Paradis je zamišljeno kao prilika za predah, druženje i lični rast. Uz obilazak ostrva i izvrsnu hranu, imaćemo dnevne radionice, jogu i muzičke programe. I, ono što često zanemarujemo u današnjem brzom tempu života – vrijeme provedeno u tišini. U okviru krstarenja je i koncert u Splitu: ‘Tajči hitova iz 90-ih’ koji će biti održan 19.10. na jednoj lijepoj lokaciji, idealnoj za event u stilu Stinga u Toskani. Karte će biti dostupne svima, ne samo polaznicima krstarenja”, kaže Tajči.
On je već završila trening da postane sertifikovani lajfkouč.
“Tada sam snimala emisiju ‘Waking Up in America’, o životnim prekretnicama gostiju, kao što su klizačica Lucinda Ruh, američki fudbaler Tim Vorli, osnivač udruženja Thistle Farms Beka Stivans. Trening mi je otvorio mogućnost da kreiram sadržaje koji su istovremeno i inspirativni i podsticajni za lični rast. Ipak, oduvijek sam stvarala muziku, prezentacije i programe u sličnom smjeru”, objašnjava legendarna Tajči.
Njeni prioriteti uvijek su, kaže, bili vezani uz duhovnost i smireniji način života – bliži vjeri i porodici, a manje blještavilu u kojem je nekada funkcionisala.
“Moji prioriteti su uvijek bili povezani ciljem za ispunjenim životom koji će doprinijeti dobrobiti svih nas. Nisam nikad težila slavi i blještavilu. Kad mi se u devetnaestoj godini dogodio veliki uspjeh s ‘Hajde da ludujemo’, najviše me veselila prilika da dotaknem srca hiljada ljudi. Zbog iscrpljenosti i nekih drugih ličnih blokada, predala sam se svojoj vrhunskoj ekipi i ubrzo shvatila da zapravo nismo imali istu viziju moje karijere. Potreban mi je bio predah pa sam otišla u Njujork da studiram mjuzikl. Nakon nekoliko godina života i rada na njujorškim pozornicama i klubovima (uz pozorište, nastupala sam s džez kabare muzikom), počela sam pisati svoje pjesme koje su bile odraz mog duhovnog buđenja, iscjeljenja i traženja ljubavi. U Los Anđelesu sam upoznala svog supruga Metjua Kamerona i zajedno smo započeli turneje po Americi – uglavnom u katoličkim crkvama. Voljela sam te koncerte jer sam radila s vrhunskim muzičarima i mogla putovati sa sinovima (15 godina) koji su svake večeri pjevali sa mnom. Bili smo svi zajedno, bavila sam se onim sto najviše volim – muzikom koja inspirše – i bila nagrađena hiljadama priča ljudi kojima je moja muzika pomogla”, kaže Tajči.
Kada joj se dogodila slava, bila je Tajči tek mlada djevojka.
“Bila sam svega svjesna. Profesionalno sam bila spremna, imala sam iza sebe godine muzičke škole, scenskih nastupa i nastupa s tatinim bendom. S jedne strane, moje godine su pridonijele tom uspjehu, publika je osjetila moju mladenačku radoznalost, ljubav i optimizam, ali s druge nisam imala dovoljnog životnog iskustva da bi se znala postaviti i ostati zdrava u cijelom tom ludilu”, priznaje.
Iz tog perioda života, najdraže joj se sjetiti publike, djece koja su dolazila s cvijećem na binu.
“Mališani koji su pjevali moje pjesme i grlili me. Pisma koja sam dobijala od obožavatelja, obogaćena crtežima i poljupcima. Spoznaja da sam nekom usrećila dan i izmamila osmijeh na lice još uvijek je najvrjedniji dio moje karijere. Prije par godina upoznala sam menadžera Mihovila Bekoma koji još uvijek čuva pismo koje sam mu poslala kao odgovor na njegov upit za autogram. Ispričao mi je koliko su mu moje rukom ispisane rečenice značile tada i kroz život. Zahvalna sam za svaku priliku u kojoj dajemo više nego primamo”, kaže Tajči.
Prisjeća se dana kada je stigla u Ameriku, pobjegavši od prevelike količine slave. Preplavio ju je, kaže, osjećaj slobode.
“Prijalo mi je da me niko ne prepoznaje na ulici i da ne moram stalno biti pod šminkom i pod lupom. Odgovaralo mi je i to da sam u Americi sama donosila odluke i dokazala sebi da sam sposobna za život i rad. Prestala sam živjeti u strahu da moram biti ‘poslušna’ kako ne bi ‘sve izgubila’, prisjeća se Tatjana.
Dugo se pričao i nagađalo zašto je otišla od karijere, zašto je tako nagli rez napravila. Kaže da je prekretnica bila lutkica Tajči, koju je tada fabrika u Labinu izradila, i koja je bila jako popularna među njenim obožavateljima.
“Lutkica je lijepa i uvijek nasmijana. Lutkica je tiha i nema svoj glas. Neko drugi upravlja njenim pokretima, nogama, rukama, svlači i oblači odjeću na njeno tijelo. Kad sam se vidjela u toj lutkici, znala sam da moram napraviti promjenu. Imala sam puno neiscijeljenih emotivnih boli koje su me iznutra tištile i uzrokovale mi osjećaje srama, krivice, nesigurnosti i manje vrijednosti. Bila sam svjesna da ću ili puknuti, ili utjehu potražiti u alkoholu i drogi. Odlučila sam da se odmaknem od svega da bi ‘resetovala’ svoj sistem. Veliku snagu mi je davala pomisao na obožavatelje – djevojčice koje su željele ‘kad odrastu biti Tajči’. Nisam im htjela dati primjer žene lutkice”, objašnjava.
Supruga Metjua izgubila je prošle godine. Krstarenje koje organizuje način je, kaže, da pomogne drugima – a kroz to i sebi.
“Pomaganjem drugima pomažemo sebi. Kad bi me netko pitao kako se nosim s gubitkom supruga i emotivnom boli, odgovorila bih iskreno – teško je. Moj suprug je bio i moj poslovni partner i izvrstan otac, vrlo prisutan u životima naša tri sina. Kako je puno ljudi pitalo, tako sam ja taj odgovor ponavljala. U jednom trenutku sam se prisjetila da mi sami programiramo mozak repetitivnim mislima i stvaramo svoju stvarnost. Odlučila sam da ‘teškoću’ situacije zamijenim ‘izazovom.’ To je primjer kako se nosim situacijom. Kad bol dođe, stanem, prepoznam je i pustim da prođe kroz mene. Umjesto da se zaglavim u uspomenama i žalosti za onim čega neće biti, misli usmjerim na sadašnji trenutak i sve što je dobro u mom životu – djeca, muzika, moja majka, prijatelji koji su mi podrška i oslonac, spoznaja da nismo sami nego smo uvijek povezani u božanskoj ljubavi, ili nešto sasvim sitno kao mala crvena paprika iz mog vrta”, objašnjava Tatjana.
Nastoji da sa sinovima izgradi odnos zasnovan na povjerenju i poštovanju.
“Kad sam rodila prvog sina, prijateljica Ivana Pihač mi je poklonila uokvireni citat Kalila Gibrana: ‘Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas, i premda su s vama, ne pripadaju vama. Te riječi oduvijek su mi bile voditilja u odgoju mojih sinova. Poštujem ih, vjerujem im, zajedno pronalazimo rješenja za probleme ili teškoće u kojima se nađu. Takav način roditeljstva zahtjeva mnogo vremena i strpljenja, i zahvalna sam što se bavim poslom uz kojeg sam im se mogla maksimalno posvetiti”, zaključila je legendarna Tajči.
