Svi ga pamte kao Burduša, romskog muzičara iz serije “Muzikanti”. Malo ko zna da je Jovan diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Još manje ljudi zna zašto su oči ovog glumca vječito djelovale tužne.
Jovan Janićijević Janaćko – Burduš rođen je kao jedan od petoro djece učitelja Janićija i domaćice Vere. Imao je tri starije sestre i brata blizanca Andriju. Porodica Janićijević selila se po cijeloj Srbiji jer je Janićije radio i u Paraćinu i u Maskarama kod Kruševca i u Vlasotincu, sve dok mu nije dosadilo da se potuca po zemlji. Tada je otac čuvenog glumca prešao u poštansku službu, s obzirom na to da je na Solunskom frontu bio jedan od najboljih telegrafista. Tako je porodica Janićijević 1934. godine došla u Beograd.
Nije njihova sreća dugo trajala. Kada je Njemačka 6. aprila 1941. godine bombardovala Beograd Janićijevićima je izgorjelo sve osim mlina za kafu. Srećom, poštanska solidarnost je uvijek bila jaka i ova velika porodica smještena je u tri kancelarije, a kolege Burduševog oca donosile su ko je šta mogao – sto, stolice, kredence… Ipak, Jovan je imao osam godina kada mu je oca uhapsila Specijalna policija.
https://www.youtube.com/watch?v=mRdxg-N7jRM
Janićijevići nijesu imali danima šta da jedu. Najveća poslastica bila im je pečena šećerna repa. Zato je Jovan zajedno sa ostalom gladnom poštanskom djecom potkradao njemačku menzu, dok su ih italijanski vojnici hranili i družili se sa njima, a dječaci bi im pomagali u nekim sitnim poslovima. Jednog od Italijana koji im je dosta pomogao Burduš je do kraja života pamtio. Bio je to – Manolo.
Tokom okupacije teško se dolazilo do drva za ogrijev. Kad bi neka porodica i uspjela da dobije drva morali su da prate natovarena kola kako ne bi došlo do krađe. Kao i mnoge druge klince, ratno siromaštvo natjeralo je Burduša da se izvješti u krađi u trku.
“Zaletimo se, maznemo cjepanicu i tutanj”, pričao je on.
Ipak, jednom su ga uhvatili, jer je ukrao teže parče i nije mogao da trči dovoljno brzo. Odveden je u komesarijat, dobio je batine i za kaznu je morao da opere stepenice jedne zgrade – od šestog sprata do prizemlja. Manolo je, nažalost, bio uhapšen 1943. godine kada je Italija kapitulirala. Njemci su pohapsili italijanske komuniste i tada su djeca potkradala bijedne kuhinje svojih majki i nosila ratnim drugovima proju u zatvor. Međutim, jednog dana kada se Burduš igrao sa drugarima na polju, Njemci su izveli šestoricu Italijana i sa njima Manola. Postrojili su ih, ispred javnog toaleta, po jednog ispred svakog boksa nužnika. Djeca su vikala i plakala dozivajući Manola, a on ih je pogledao, osmijehnuo se i pozdravio ih klimajući glavom. Sljedećeg trena pao je u izmet pogođen njemačkim mecima. Vojnici Trećeg rajha prišli su mrtvim Italijanima i još dublje ih šutnuli u toalet.
Jovan Janićijević Burduš do kraja života pričao je priču o Manolu, Italijanu koji ga je hranio, govoreći da mu je od trena njegove pogibije duša tužna.
Godine 1944, 18. maja malo je falilo da cijela porodica Janićijević pogine. U trenutku kada je počelo bombardovanje, nalazili su se u njemačkom skloništu.
“Bombа je pаla kroz šupljinu od liftа direktno do nаs, аli, srećom, ne eksplodirа. Međutim, od pritiskа vаzduhа, mislili smo dа ćemo se ugušiti. I tаdа drugа bomba pogodi nаš stаn i opet ostаdosmo bez igdje ičegа.”
Po zаvršetku rаtа Burduš je krenuo u školu. Međutim, nije imao mnogo sreće u obrazovanju jer je, kako je pričao, bio rođeni baksuz. Na času istorije, kod najstrožijeg nastavnika, drugar mu je šaputao – ali sve pogrešno. I cio razred se smijao, a Jovanu je prekipjelo i nasred časa je izudarao tog šaptača. Izbacili su ga iz škole, a reakciju svog oca dovijeka je pamtio:
“Kаo što od g… bivа pitа, tаko od tebe čovjek. Ako, аko! Mаrš nа vršаlicu!”
Malo ko je mogao da pretpostavi tada da će mali Jovan postati jedan od najboljih srpskih glumaca svih vremena.
