Muzika film i TV

Trauma iz djetinjstva odredila sudbinu slavnog Erika Kleptona

Rediteljka Lili Fini Zanuk snimila je biografski dokumentarni film o Eriku Kleptonu. “Život u 12 taktova” otkrio je mnoge nepoznate detalje o slavnom muzičaru u kojem on priča svoju životnu priču, prenosi Express.

Priznao je da je mnogo patio kad ga je napustila majka i ostavila ga djedi i baki na brigu. Smatra da je ta trauma razlog što je kasnije bio zavisnik o drogama. Utjehu je našao u muzici. Njegova baka rekla je da se često osjećao usamljeno i da se nije družio s vršnjacima. Pronašao je utjehu u dječjoj radijskoj emisiji koja se emitovala na BBC-u, subotom ujutro, a zvala se “Uncle Mac”.

“Svaki put bi puštali neku drugu vrstu muzike, pa sam tu prvi put čuo bluz, koji se inače nije mogao nigdje drugdje čuti. Pomislio sam – ovo je muzika za mene”.

Njegova baka rekla je da je tada za nju počela prava noćna mora jer je Erik odmah poželio gitaru, a kad ju je dobio, cijelu noć bi pokušao da odsvira neku pjesmu Big Bil Bronzija.

Godine 1964., Klepton je za Božić nastupao sa svojim bendom “Yardbirds”. Na listi bendova bili su i “Beatlesi”, koji su ga impresionirali.

“Čim su stali na pozornicu publika je počela toliko da vrišti da sam jedva čuo šta sviraju. Bilo je očigledno da je Džordž Harison donio potpuno novi zvuk u muzici, ali je bilo žalosno što ništa od toga niste mogli da čujete. Vidjelo se i na njihovim licima da im to vrištanje ide na živce”, kaže Klepton. Iako je Klepton poznat kao virtuoz na gitari sa šest žica, on je zapravo za svoju svirku tražio inspiraciju u drugim instrumentima koje je želio da oponaša.

“Oduševio me indijski muzičar Bismilah Kan koji je svirao njihov tradicionalni instrument šehnai – vrstu oboe. Želio sam da moja gitara tako zvuči. Jedan od najvećih uticaja na ono što sam želio da postignem s gitarom bio je “Little Walter”, bluz muzičar koji je vrhunski svirao usnu harmoniku. Kad bi je priključio na pojačalo, sve je bilo puno melodij”e, kaže Klepton.

Kad se 1965. godine priključio bendu Džona Majala i njegovim “Bluesbrakersima” ušao je u studio na snimanje nove ploče, ali je poludio na studijske tehničare:

“Postavili bi mikrofon 10 cm od pojačala. Pa ako hoćeš da u studiju bude isti ugođaj kao i na pozornici, ne može mikrofon da stoji pet centimetara od pojačala. Atmosfera neće biti ista kao na koncertu u dvorani ili klubu gdje sa pojačala čuješ zvuk tačno onako kako ga čuje publika, a to znači da mikrofon od pojačala mora biti udaljen barem tri metra”.

“To je promijenilo sve”, kaže muzičar Rodžer Voters.

“Promenilo je tehniku sviranja u studiju i dobili smo zvuk kakav nikada ranije nismo čuli. Kako kaže, sviranje u grupi “Cream” bilo je estetski stimulativno, ali ga je lično, frustriralo”.

Kada je osnovao grupu sa Džekom Brusom i Džindžer Bejkeron, rezultati su bili neizmjerno vrijedni za budućnost muzike.

“Svirali su pjesme koje uopšte nisu bile 12 ili 8 taktova, ali su zvučale poput bluza. Bilo je to nešto potpuno novo, naročito kada je gitaru svirao Erik, objasnio je legenda “Atlantic Recordsa” Ahmet Ertegan”.

Ipak, svađe između članova benda bile su tako žestoke da je to postalo neizdrživo.

“Svađe između Džeka Brusa i Džindže Bejkera bile su konstantne. Uopšte nije bilo bitno oko čega raspravljaju, bilo je samo važno da jedan drugom kontriraju”.

Bend se raspao 1968. godine, nakon samo dvije godine sviranja. Klepton je imao složeni odnos s Džordžom Harisonom. Prijateljstvo se rodilo nakon što je Harison napisao pjesmu “Badge” za posljednji album grupe “Cream”, a Klepton mu je vratio uslugu tako što je na albumu “Beatlesa” odsvirao gitaru u pjesmi “White My Guitar Gently Weeps”. Nakon toga nastavili su saradnju i na Harisonovom solo albumu “All Things Must Pass”, nakon raspada “Beatlesa”.

Uprkos tome što je bio sa njim prijatelj, Klepton se zaljubio u Harisonovu suprugu Peti Bojd. Bio je toliko zaljubljen u nju da je Peti najzad popustila. Tek 1974. godine Bojd se odlučila za život s Kleptonom i udala se za njega, ali je period zaljubljenosti i slatkog zanosa ubrzo prošao, čim se par suočio s prvim bračnim problemima.

Redovno drogiranje i alkohol, kao i Kleptonovi brojni ljubavni izleti natjerali su Bojd da ga napusti 1987. godine i da se od njega razvede dvije godine kasnije. Bio je to turbulentan brak, pa su se konačno i razveli 1987. godine.

Kleptonova ljubav i priča o nesrećnoj ljubavi između Lejle i Majuna podstakli su ga da napiše pjesmu “Layla”.

“Svoje iskustvo s Peti vidio sam baš kao tu tragediju. Započeo sam je u Engleskoj, ali je nikako nisam mogao dovršiti, pa sam sa bendom otišao na snimanje u Majami u legendarni “Criterion Studios”, s nedovršenom pjesmom”, kaže gitarista.

“Iako smo imali fantastične uslove, radili s fenomenalnim Tomom Dovdom, uživali u predivnom sunčanom vremenu, stvari se nisu odvijale kako treba. Imao sam osjećaj da sam udario u zid i nisam ni poslije dvije nedjelje rada mogao da je završim”, prisjetio se svojih muka.

Da bi ga relaksirao, Dovd ga je jedno veče odveo na koncert “Allman Brothersa”.

“To je i mene i moj bend potpuno raspametilo. Sprijateljio sam se sa Almanom i on nam se pridružio u studiju i pokrenuo nas. Spasio me je”, kaže u dokumentarcu Erik.

Njegova zavisnost pojačala se nakon što mu je umro otac Džek. Još se nije bio ni oporavio od rastanka sa Peti.

“Počeo sam da se uništavam sa svim što bi mi došlo pod ruku, ali nisam shvatao da je alkohol daleko gori od heroina. Otkrio sam konjake “Courvoisier” i “Remy Martin” i počeo da ih iojem u neviđenim količinama”.

Sa zavisnošću se borio dugo godina, da bi na kraju osnovao sopstvenu kliniku za borbu protiv zavisnosti – “Crossroads Centre Antigua”.

I danas žali zbog svoje rasističke faze kojom je zaprepastio svijet muzike, ali i cjelokupnu javnost. Niz rasističkih komentara koje je Klepton rekao na pozornici 1976. godine bili su glavni razlog da se iste godine u Velikoj Britaniji udruže svi muzičari i održe veliki koncert “Rock Against Racism”.

“Kad sam shvatio šta sam izgovorio, gadio sam se sam sebi. Kad sam kasnije pogledao snimak bio sam sam sebi odvratan, bilo je to zaista šokantno i neoprostivo”, govori u filmu muzičar koji priznaje da je glavni krivac za to bila njegova alkoholičarska faza.

“Postao sam ne samo šovinista, nego i fašista. Bio sam rasista, što nije imalo nikakvog smisla jer su više od polovine mojih prijatelja bili crnci, svirao sam crnačku muziku, slušao crnačku muziku, ali sve to mi nije bilo važno. Važno mi je bilo da uvijek uz sebe imam flašu alkohola”, žali danas Klepton, a prenosi rollingstone.com

Send this to a friend