Film “Trumanov šou” (1998) snimljen je neposredno prije nego što su rijaliti programi dostigli izuzetnu popularnost. U filmu se govori o granici između realnosti i fikcije, kao i o moći medija i komercijalizma. Svi ovi problemi savremenog doba vješto su zapakovani u formi jednog rijalitija.
Život proveden na malim ekranima
U svakom rijalitiju učesnici programa se stavljaju u „izolaciju”, oni su odsječeni od spoljašnjeg svijeta i imaju razne zadake koje ispunjavaju, sve dok na kraju pobjednik ne osvoji veliku novčanu nagradu.
„Trumanov šou“ u cjelini radikalizuje ovako postavljen koncept. Naime, ideja Kristofa, vođe cijelog ovog ogromnog projekta, bila je da čitav rijaliti šou bude posvećen jednoj osobi – Trumanu Burbanku.
Trumanovo rođenje, odrastanje i ženidba bili su prikazani na malim ekranima. Cio njegov život je na televiziji gledalo milion ljudi širom planete.
Glavni lik rijalitija je sasvim nesvjestan da je sve u njegovom životu iscenirano i osmišljeno, kao i da preko 5000 kamera prati svaki njegov korak. Njegova žena, najbolji prijatelj, komšija, svi stanovnici ostrva na kome živi su glumci.
Dakle, ništa u ovom rijalitiju nije realno, osim samog Trumana. Ovakav opis je dovoljan da svako postane paranoičan!
Kapitalizam u „najboljem“ izdanju
Za uspjeh ovog projekta nije odgovoran samo Kristof i njegov tim, ono što je rijaliti održalo živim sve te godine jeste publika.
Publici je „Trumanov šou“ postao dio svakodnevnice. Na Trumana gledaju kao na nekoga ko im je blizak. Mnogi osjećaju toliku povezanost sa njim da tokom noći ostavljaju uključen TV, da bi spavali u Trumanovom društvu.
Takođe, svaki predmet prikazan u rijalitiju može biti kupljen. Pored toga može se proizvesti bilo koji predmet sa Trumanovim likom, od pidžama, šolja, majici do bedževa. Glumci u rijalitiju reklamiraju proizvode sponzora, tako da sve što Truman jede, nosi ili koristi nije slučajno.
Granica fikcije
Kristof se na lukav način osigurao da Truman ne poželi da napusti ostrvo tako što mu je usadio strah od vode. Dok je Truman kao dječak plovio sa ocem iznenadila ih je oluja (naravno, iscenirana), koja je njegovog oca navodno ubila.
Međutim, kako je Truman odrastao i približio se tridesetoj godini života, postalo je sve teže kontrolisati ga. Film upravo i opisuje preokret u mislima glavnog lika. On shvata da mu život na ostrvu nije dovoljan da bi bio srećan. On želi da vidi svijet, stekne nova saznanja, upozna nove ljude.
Kraj fiktivnog Trumanovog života je tamo gdje počinje realnost.
Simulacija stvarnog života mora neminovno propasti. Rijaliti ne može ispratiti realnost, jer predstavlja samo njenu sjenku.
Tanka linija između utopije i distopije
Ako izuzmemo to što je cio život bez svog znanja proveo pred kamerema, Trumanova svakodnevnica bi se mogla okarakterisati kao utopistička. On živi na zaštićenom, mirnom i sigurnom mjestu, ima dobar posao, auto, kuću i ženu. Međutim, on je spreman da sve to odbaci zbog svoje radoznalosti.
Tu nastaje problem: Kristofova utopija za Trumana postaje distopija. Što jače pokušava da se otrgne i pobjegne sa ostrva, to jače čitav organizacioni tim pokušava da ga zadrži.
Kristof, sasvim sigurno, ima kompleks Boga. On, naime, smatra da je Truman na ostrvu najsigurniji od prljavštine stvarnog svijeta i da mu se tu nikad ne može desiti ništa loše.
Svim silama se trudi da kontroliše Trumana, kako zbog rejtinga i budžeta emisije, tako i zbog osjećaja duboke povezanosti sa njim.
Kristof je Trumanu dao idealne uslove za odrastanje i srećan život. Tako da ne treba da čudi Kristofov stav da je Truman njegova kreacija, pa čak i da zna Trumana bolje od njega samog.
Ovo nam može dati životnu pouku: idealni uslovi za savršen život ne moraju implicirati da će život zaista biti savršen. Loše stvari koje su se Trumanu desile (nestanak njegovog oca, pa onda i djevojke koja mu se svidjela) bile su pokretač njegove radoznalosti i želje za nečijim drugačijim.
Sloboda volje
Najneobičnija pojava u čitavom filmu je ta što se rijetko ko pobunio protiv ograničavanja Trumanove slobode. Ljudi su sasvim prihvatili šou, ne dovodeći u pitanje njegovu etičnost.
Truman je cio život proveo u „blaženom neznanju“ i niko mu nije mogao otvoriti oči osim njega samog. Simulirana stvarnost bila je realna za Trumana, to na još više nivoa povezuje Trumanov život sa stvarnim. Njegove reakcije su stvarne, njegovo otkriće da su svi ljudi u njegovom životu lažni je takođe stvarno.
Nakon tog otkrića Truman više nije mogao da ostane u svojoj čauri, na ostrvu. Kristof ga lično moli da ne napušta emisiju, na šta mu Truman odgovara: „Moje misli nisi uspio da snimiš!” i odlazi.
Ovaj njegov postupak vraća nadu u slobodu izbora. U savremenom svijetu u kom svaki kvadratni metar može lako biti pokriven kamerama i u kome se intima dijeli na društvenim mrežama, ono što čovjeku ostaje istinski njegovo jesu samo misli.
Mi smatramo da smo u svijetu koji nije simuliran i koji pruža slobodu izbora. Međutim, život običnog čovjeka je kontrolisan na razne načine. Od nametanja rodnih uloga, preko religije, i nacionalnalne pripadnosti, do modnih trendova i medija, život ljudi je u velikoj mjeri izrežiran.
Da li se onda naši životi bitno razlikuju od Trumanovog?
