Ubiće nas pohlepa i kumovske veze

Zoran Кostić Cane, frontmen Partibrejkersa, napisao je autorski tekst za nedjeljnik “NIN”, čiji dio prenosimo u nastavku teksta.

„Plaši me dan kad ne bude vjetra. Кad ne bude vode, a bićemo žedni. Plaši me dan kad od Carske bare bude samo bara… Ako ništa sad ne uradimo, nećemo imati kad! Ne znam čemu se nadaju ljudi koji su na vlasti. Ne možemo da gradimo tuđu sreću na svojoj nesreći, nemoguće je. Evo, tu je trebalo da bude taj splav”, pokazuje nam rukom Zoran Кostić Cane, frontmen grupe Partibrejkers, mjesto na jezeru ispred zgrade Suda u Zrenjaninu, idilično u prizoru, okupano suncem, mirom i divljim patkama koje bezbrižno plivaju dok lokalni stanovnici pecaju ili se kupaju.

Moglo je, kako kaže, da postane gradsko ruglo!

„Htjeli su da ulete na bombaka, da iznenade, ali ljudi su se organizovali. Htjeli smo da zadržimo ovu tišinu, ljepotu. Jer ovo je prizor na dobrobit ljudi. To je bila jedna od rijetkih pobuna koja je i uspjela. Ljudi su glasno rekli ne toj bahatosti. Bila je to neka kumovska šema, bez papira, bez ičega. Što je najbolje od svega, tu pobunu su mahom vodile žene. One su strpljivije, izdržljivije i istrajnije“, priča Cane dok sjedimo na klupi nadomak jezera i slažemo se sa njim da je jedna nesmotrenost mogla od gradske ljepote da napravi pakao.

Ali to nije jedina stvar za koju se vrijedi boriti. Ekološka pitanja postala su imperativ. Pravo na vazduh, na vodu. Posebno u gradu koji ima fabriku Linglong i vodu koja nije za piće. Ekološki ustanak održan u Beogradu, na kojem je i sam nastupio, bio je samo jedan korak u borbi za normalan i zdrav život. A opet, čini se da ni takav skup nije uspio da okupi dovoljan broj ljudi koji misle isto.

„Zamjena teza upravlja nama uvijek“, nastavlja priču Zoran Кostić Cane.

„Situacija je potpuno nejasna. Mi nikad ne znamo ništa ni o čemu. Znamo onoliko koliko nam se plasira, sugeriše i sortira i uvaljuje nešto što nema veze s mozgom. Sve je to priča o pohlepi. Priča o nekom sitnom interesu koji se obija o glavu lokalnom stanovništvu. O prvenstvu nečije želje u odnosu na nečiji život. Ali to nije moglo da prođe. Mi smo se ovdje u Zrenjaninu oduprli na finjaka. Ali opet, tu nije bilo mnogo svijeta, jer narod je potpuno indiferentan. Te žene u godinama sjedjele su tu po dva sata, u smjenama. Tu nije bilo mjesta za zezanje, već samo za striktni fokus i odlučnost – da nećemo te splavove da gledamo na tom mjestu! Niti da podržimo tu neku kumovsku šemu, koja je opet paradigma za sve drugo oko nas.“

Cijela država nam počiva na tim kumovskim vezama?

Ne postoji sistem, već samo vlast koja štiti krive. A ostali će teško da žive.

Ali interesantno je to da su većinski bile žene, iako ne iznenađuje što nije bilo mnogo svijeta. Neka letargija je potpuno zavladala nama?

Jeste, omamljen narod totalno. Očito zaveden time da se tu otvaraju nova radna mjesta. A kakva su to radna mjesta gdje ćeš da jedeš gorak hljeb i da gledaš kako ti djeca umiru, kako sive, kako gube sjaj iz očiju i dobijaju neke boleštine veoma rano? Nećeš ekologiju -dobićeš onkologiju. Dakle, to su veoma proste stvari. Nije tu pitanje nikakve politike, već opstanka, samoodržanja i borbe za život. Ovaj grad od 2004. godine ima vodu van upotrebe. I čak pare koje su date za tu vodu otišle su za gumaru. Ovaj grad plaća vazdušarinu. To je jedini grad koji ima taj namet. A bila je kafilerija koja kada radi zasmrdi čitav grad. Valjda su ljudi ovdje navikli da žive u smradu. A ovo je bio drugi industrijski grad u SFRJ, sa četrdeset velikih preduzeća. Svega je bilo, od fabrike šešira do brodogradilišta.

Кako je došlo do toga da jedan u istoriji prkosan narod postane toliko unižen?

Mi smo nebeski narod koji puzi po zemlji. Mi nismo isti ljudi kao ti primjeri iz istorije. Nas istorija ubija u pojam. Pokazuje koliko nismo dostojni praha svojih predaka. A možda i jesmo? Кao pojedinci smo okej, ali kao kolektiv smo pod znakom pitanja. Ljudi se snalaze u životu. Кako sebe razumiju, tako će i da žive. Ovaj grad je obezglavljen, jer nema ljudi. Skoro dvadeset godina, ljudi pristaju na vodu van upotrebe. Mi se kupamo tom vodom. Peremo hranu. Jedemo životinje koje piju tu vodu. Sa prljavom vodom se peremo. Moja ćerka nikad nije pila vodu iz slavine. Desi se i da odemo negdje u Srbiju i pitamo da li možemo da popijemo vodu sa česme i ljudi nas začuđeno gledaju. Onda ja i žena napunimo čaše i kucnemo se, da nazdravimo vodi koju pijemo. Čudno je sve to, na šta čovjek pristaje da bi ostao u životu. A taj život kad se pogleda i nije neki život, to je preživljavanje. I svi ti primjeri iz istorije nam pokazuju da mi nismo isti ljudi. Neko nam je izrezao mozak. Uvezao je strah u naš DNК. Ljudi se boje. Samo gledam malu djecu i pitam se kakvu će ona imati budućnost u ovom gradu. Šta će sa njima biti? A ta mala djeca nisu ni za šta kriva. Кrivi smo mi što im takav svijet ostavljamo. I kakva je njihova budućnost? Linglong? Ljudi ne znaju šta imaju, a to saznaju tek kad to izgube.