Kad čujemo ime Fredija Merkjurija, pred očima je u većini slučajeva ista slika: žuta jakna, bijele pantalone sa crvenim štraftama, bijela majica, kaiš upečatljive šnale, kratka kosa, brkovi, mikrofon koji leti iz jedne ruke u drugu.
Ili pjevač u uskim farmericama i bijeloj majici bez rukava, kako trči binom na Vembliju u okviru koncerta Live Aid 1985. godine. U pitanju je prizor koji se izdvaja jer, bez sumnje, predstavlja jedan od važnijih trenutaka u istoriji rokenrola. Ovaj nastup podvukao je ono što je već godinama bilo poznato: Fredi Merkjuri umio je da hipnotiše desetine hiljada ljudi, dominira džinovskim binama energijom, glasom i bukvalno svakim pokretom, prenosi Glossy.
Da se ne lažemo, koji bi još muškarac sem Fredija mogao da bude privlačan pripadnicima oba pola u kožnoj suknjici, roze majici, s natapiranom bob frizurom – uz, razumije se, čuvene brkove?
Više od 30 godina nakon što je objavljen spot za pjesmu “I Want To Break Free” milioni ga i dalje gledaju ne trepćući, a jedan od vodećih razloga svakako je travestirani Fredi Merkjuri koji zavodljivo šeta sa usisivačem u ruci. Čak i ako ga ne gledate sa zaljubljenim smiješkom, jedno je sigurno: zbog samopouzdanja i neopterećivanja time “šta će svijet reći” divite mu se svakog trenutka.
Legendarni frontmen Kvina nije morao čak ni da “pusti” svoj očaravajući glas raspona od četiri oktave – dovoljno je bilo da stane ispred publike i sa svojim beskrajnim samopouzdanjem osjeća, upija i udiše divljenje desetina hiljada ljudi.
“Razlog našeg uspjeha, draga? Moja harizma, naravno”, objasnio je jednom prilikom sam muzičar.
Međutim, iako je na sceni izgledao kao bog rokenrola koji umije i smije da uradi baš sve što poželi, njegovi bliski prijatelji uvijek su tvrdili da je Fredi Merkjuri veoma stidljiv. U čemu je onda njegova tajna? U tome što je pronašao način da na bini pobijedi sve strahove i pokaže svu raskoš svog talenta, svu otkačenost, svu razigranost koju je skrivao i nosio u sebi.
“You can be anything you want to be/ Just turn yourself into anything you think that you could ever be”, pjeva Fredi u hitu Innuendo.
Nije morao ništa da objašnjava
Od samog početka Fredijeve karijere, spekulisalo se o njegovoj seksualnosti. Pojedini su tvrdili da muzičar krije da je naklonjen muškom polu, drugi da je on “otvoreno gej”, a poznato je da je bio u vezama i sa ženama. Do kraja života volio je Meri Ostin, s kojom je najprije bio u ljubavnoj vezi, a potom su godinama ostali prijatelji.
“Svi ljubavnici su me pitali mogu li da zamijene Meri, ali to je nemoguće. Jedini prijatelj kog imam je Meri i ne želim nikoga drugog. Za mene, ona je bila supruga. Za mene, to je bio brak”, izjavio je svojevremeno frontmen Kvina.
Novinari i obožavaoci nisu se zadovoljili ovim odgovorom. Nerijetko su mu postavljali direktna pitanja u vezi s njegovom seksualnom orijentacijom, a najšokantnije je bilo pitanje novinara lista New Musical Express: “Šta je s tim što si gej?”.
Fredi nije dao jasan odgovor i nikada nije javno analizirao svoj život na takav način, kao da ovu temu nije smatrao relevantnom.
To nije jedino o čemu fanovi nisu čuli sve što su željeli. Još više pažnje privukao je onaj važniji dio Fredijevog života – muzika. Konkretno, pjesma “Bohemian Rapsody”, koja je više puta proglašena najboljom u istoriji muzike. Ipak, mnogima ni danas nije najjasnije šta je Merkjuri želio da poruči konfuznim tekstom i nesvakidašnjim spojem žanrova. Stihovi kao što su “Mama, upravo sam ubio čovjeka”, “Belzebub čuva jednog đavola za mene” i “Znači, misliš da možeš da me kamenuješ i pljuneš mi u oko?” zbunili su kritičare koliko i zaljubljenike u muziku kultnog benda. Rodžer Tejlor svojevremeno je izjavio da je značenje pjesme očigledno “sa samo malo besmislica u sredini”.
Fredi Merkjuri, koji je napisao tekst, komponovao muziku i maestralno otpjevao ovo remek-djelo, uvijek je izbjegavao da odgovori na ovu dilemu.
“Znači li ovo, znači li ono, to je sve što svi žele da znaju. Je*eš ih, dragi. Neću reći ništa više nego što bi ti rekao bilo koji pristojan pjesnik kada bi se usudio da mu tražiš da analizira svoje djelo – ako ti nešto vidiš, dragi, to je tu”, rekao je jednom prilikom.
Ono što je sam želio – objasnio je
Onako kako je živio, tako nas je i napustio. Na svoj način. Iako su ga obožavali milioni, Fredi je bio najsrećniji kada je uživao u svom londonskom domu s Meri Ostin i svojim mačkama. Punih pet godina, mediji su nagađali je li jedan od najvećih umjetnika u istoriji muzike zaista zaražen virusom HIV-a, a on je stvarao i nije osjećao potrebu da bilo kome nešto objasni ili prizna. Nekoliko mjeseci prije nego što je preminuo, snimio je pjesmu “The Show Must Go On”, koja govori o Fredijevoj borbi protiv side. Brajan Mej, koji je napisao veći dio pjesme rekao mu je: “Fred, ne znam da li je ovo moguće otpjevati”, a Merkjuri je jednostavno odgovorio: “Je*eno ću to da uradim, dragi”.
Ipak, šou nije mogao da se nastavi. Iako baš nikom ništa nije morao da objašnjava, jedan od najvećih umjetnika koje je svijet imao u tom trenutku, u posljednjim satima svog života odlučio je da izda saopštenje kojim je potvrdio da boluje od AIDS-a. On je pozvao cio svijet da mu se pridruži u borbi protiv opake, razarajuće, užasne bolesti. Prekasno – već narednog dana nije bio s nama.
Ipak, još dirljivija izjava od ovog kratkog saopštenja bila je molba koju je Fredi uputio menadžeru Džimu Biču deset dana prije smrti.
“Radi šta hoćeš s mojim imidžom, muzikom, pravi remikse, ponovo je objavljuj, šta god… Samo nikad nemoj da me učiniš dosadnim”, rekao je.
Kao da bi to uopšte bilo moguće.
Njegova magija još uvijek živi i nadživjeće i nas kao što je i njega.