Penzija je za njega samo riječ. Ne samo da svoje godine odlično nosi, on sedmu decniju života uglavnom provodi ispred kamere ili na pozorišnim daskama. Nijedan umjetnik, kaže Voja Brajović, ne odlazi u penziju, jer, njegova penzija je njegov odlazak iz života.
U svojoj impresivnoj karijeri ima zapisane brojne uloge u pozorištu, u filmu i na televiziji, uz njegove su glumačke kreacije odrastale brojne generacije s ovih prostora. Doajen glumišta bivše države i dan danas jedan je od najpopularnijih umjetnika u regionu, inače je stalni član Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu od 1969. godine te je bivši ministar kulture u Vladi Republike Srbije.
Rođen je 1949, a osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Valjevu. Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, smjer glume, upisao je 1967. i četiri godine kasnije je diplomirao. Slavu mu je donio Tihi iz legendarne serije “Otpisani”, a simpatije publike dobio je i zahvaljujući seriji “Bolji život” kao zgodni i suzdržani profesor kojeg su đaci od milja prozvali Terminator. Pojavljivao se i u drugim popularnim filmovima i serijama, kao što su “Tesna koža 2”, “Bure baruta”, “Tito i ja”, “Jesen stiže, dunjo moja”. U novije vrijeme publika ga je imala priliku gledati u Brešanovom filmu “Nije kraj” i filmu rediteljke Ivone Juke “Ti mene nosiš”, a imao je ulogu i u serijama “Horvatovi”, “Sinđelići” i “Senke nad Balkanom”.
Kad se sjetite svojih početaka, budući da ste se glumom zarazili još kao dijete, što je to što vas je privuklo glumi – magija scene, igra ili nešto drugo?
“Vrlo sam rano krenuo baviti se glumom s divnim amaterskim društvom “Abrašević” iz Valjeva. Iživio sam dosta uloga, uspjeha i već s osamnaest godina mislio sam da to neće biti moj životni poziv. Vjerovao sam da ću se baviti likovnom umjetnošću, a onda sam ipak otišao na prijemni na FDU. Moja sudbina je tako bila određena. Kod mladih glumaca često postoji zabluda oko nekog holivudskog uspjeha, a to je besmisleno. Egocentrizam je vrlo opasan u našoj profesiji. Mi služimo drugima. Pozorište su glumci, ali ono ne postoji zbog glumaca, nego postoji zbog onih koji gledaju glumce. Dakle, taj aplauz, ta radost drugih otvara ti perspektivu i daje polet da se time dalje baviš. Moram reći nešto surovo: svaki čovjek može biti glumac, ali nije lako biti umjetnik u toj profesiji”.
Postoji i publika iza ekrana. Posljednje što ste na televiziji radili su serije “Sinđelići” i “Senke nad Balkanom”. Kakvo vam je iskustvo rada na tim serijama?
“Mislim da su “Senke nad Balkanom” nešto najdragocjenije što je napravljeno u posljednje vrijeme u tom mediju. Imao sam priliku da pričam o RTS-u kao predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Srbije oko dogovora za reemitiranje i onda sam nekom trenutku komentarisao kako je Dragan Bjelogrlić odnio nove nastavke na drugu televiziju, pa su rekli da je tražio, reći ću simbolično 15 eura za cijelu seriju, a oni kao imaju samo deset. Pitali su me što bih ja uradio da sam na njihovom mjestu. Rekao sam da bih se postavio ovako: ‘To ne dolazi u obzir, mi smo već 20 eura stavili sa strane jer se propušta nešto što je reprezentativno’. Vrlo dobro se sjećam kad sam u ranoj mladosti radio seriju ‘Otpisani’ gdje je budžet bio 100 nekih jedinica nečega, a kad se radio ‘Povratak otpisanih’ bio je 500 tih jedinica. Dakle, ne možete uspjehu stajati nogom na vratu. Najveća je opasnost u našem društvu postići uspjeh. Uspjeh se ne prašta, a neuspjeh da”.
Kad ste već spomenuli kultnu seriju “Otpisani”, što je u njoj bilo tako magično i ljuti li vas što vas i poslije 60 filmova koje ste snimili pamte upravo ulozi Tihog?
“Ljudi vole da se sjete toga, jer se sjete svoje mladosti, a možda i mladosti svojih roditelja. Bio je to u nekom dobrom smislu oblik vesterna u kojem su neki prepoznali svoje junake i poistovijetili se s njima. To mi oduzima neku slobodu, ali ne nerve. Tu sam se disciplinovao. Ovih dana sam bio na plaži i prišla su mi djeca da se fotografišu sa mnom. Zašto bi im to uskratio i ostavio ružno sjećanje? Lakše mi je to ‘pretrpjeti’.
https://www.youtube.com/watch?v=sMEMzeVeAgM
Glumački posao uporedili ste s rudarskim, ali ipak nakon pet decenija bavljenja glumom još uvijek imate dječački zanos na sceni?
“Ah, pokušavam ne obeshrabriti mlade kolege, a ni sebe samoga. Moje vrijeme tek prolazi”.
Rekli ste na nećete doživjeti četrdesete pa ste još tu! Isto tako ste mnogo puta rekli da ne mislite da prestanete da radite. Nije li nepristojno pitati vas kad je vrijeme za glumačko povlačenja sa scene?
“I dalje mislim da neću doživjeti četrdesete! (smijeh) To s penzijom je besmislica. Bilo je jednom u staroj državi zabranjeno da ljudi koji su u penziji rade. To je zahvatilo Miodraga Petrovića Čkalju, Miju Aleksića, Ljubu Tadića, velike glumce koje je narod obožavao i onda su shvatili da bi to bilo isto kao da Krleža ode u penziju pa mu zabrane da piše. Bog je posložio tako da veliki, značajni umjetnici rade za dobrobit nekog civilizacijskog napretka društva. A ja sam odabrao penziju što se toga tiče, već šest godina. (smijeh)”.
U čemu najviše uživate pored glume?
“Zaista treba uživati u životu. Mislim da je pakao izmišljen i da je to čista izmišljotina, maštovita ili nemaštovita kako god hoćete, a raj postoji, samo što mi toga nismo svjesni. Raj je upravo ovo na zemlji. Jer kad vi kad dođete na Brijune, Plavsko jezero, Zlatibor ili Plitvička jezera, vidite da je to raj, samo što ga neki ljudski ološ uništava. Ono što me u nekim trenutcima zadovoljava je to da sam svjedok, saučesnik boravka u raju”.
Iz prvog braka imate sina Vukotu koji je filmski scenarista, ćerku Iskru koja je glumica, a i supruga Milica je glumica. Sve sami umjetnici. Hoćete li možda udružiti snage u nekom zajedničkom projektu?
“Ipak ja imam ograničenu maštu, nemam baš tako veliku”.
Je li najteža uloga biti dobar roditelj?
“Najteža, a možda i najgora uloga, ali i najodgovornija jer djeca ne postaju svoji ljudi nego ostaju to dok smo mi kao njihovi roditelji živi. Dok sam živ biti oslonac svojoj djeci, ali kako će oni biti oslonac svojoj djeci? Ne govorim sada samo o svojoj djeci nego o svim novim generacijama”.
Koje su blagodati odgoja u poznim godinama?
“Imam sina Relju koji sada ima 17 godina, a imam i unuku koja će uskoro imati tri godine i to je divno je iskustvo biti svjedok tih generacijskih razlika koje su naprosto čudesne. Ovo malo čudovište, moja mala unuka Ines jer neuhvatljivo, neshvatljivo kakve su to generacijske razlike i kakva su čuda koja sada rastu. Moje djetinjstvo je bilo slično onome mog djeda ili pradjeda, to su bile male razlike. Ali djetinjstva sada pa čak djetinjstva mog starijeg sina Vukote… to su ogromne razlike. Nezamislive bar za moja shvatanja što današnja djeca sve mogu i kakvi će biti u budućnosti”.
Ali uživate da budete djed.
“Uživam u tome kakva je ona, a to što sam ja djed je nebitno”.
