Zašto odlaske glumaca doživljavamo lično?

Giga Moravac, Flojd, Valter, Šurda… samo su neki od likova sa kojima su se poistovjećivale generacije širom bivše Jugoslavije. Zašto odlaske onih koji su ih tumačili nacija doživljava gotovo kao lični gubitak i da li će novo vrijeme donijeti nove glumačke heroje?

Kad plačemo zbog smrti glumca, mi ne plačemo samo za njim, nego za svim danima i svim predstavama koje smo zajedno sa njim proživjeli, a sa plejadom jugoslovenskih glumaca proživljavali smo gotovo cio jedan vijek, burnu istoriju, društvene i privatne probleme.

Kao lični gubitak doživjeli su se odlasci Gage, Bate, Glogovca, Mande, Madžgalja, Ružice, Milene, a u posljednjih nekoliko dana i Marka Nikolića.

“Kada vam neko pokaže, na najbolji način obilježi taj naš nacionalni identitet i kako mi zapravo izgledamo… Kada neko ko nikad o sebi ne bi progovorio na taj način, a zna da je Giga Moravac, da u svakom preduzeću, u svakoj firmi ima mnogo ljudi koji sliče Gigi Moravcu – onda to morate da shvatite i kao sopstveni gubitak kada taj čovjek ode”, kaže Radoslav Zelenović, upravnik Audio-vizuelnog arhiva SANU.

Međutim, iza svih onih koji su otišli nisu ostali samo likovi i uloge, nego i važna garancija.

“Uvijek se pojave neki novi, mladi ljudi koji su radeći sa njima imali šta da vide, imali su šta da nauče i ti koji su otišli su ustvari bili naša garancija da će iz tog zajedničkog posla biti još mnogo dobrih glumaca na ovim prostorima”, istakao je Zelenović.

Ipak, u zemlji u kojoj biti samo dobar glumac nije dovoljno, gdje se u predstavama i filmovima traže idoli i heroji, onima koji tek stupaju na scenu ostaje nimalo lak zadatak da neki ljudi tragajući za srećom ponovo pronađu bolji život.