Prve ovacije nova melodrama reditelja Zdravka Šotre “Santa Maria della Salute”, posvećena velikoj, neostvarenoj ljubavi pjesnika Laze Kostića i Lenke Dunđerski, dobila je prije premijere, na novinarskoj projekciji koja je organizovana prije nekoliko dana.
Priča koja prati epohu romantičarskog doba, buran život i djelo doktora prava, književnika, prevodioca i pjesnika najljubavnije i najbolnije ljubavne pjesme u srpskoj poeziji, premijerno će biti prikazana 20. decembra u Sava centru.
“Susreo sam se sa jednom teško objašnjivom ličnošću, kao što kaže akademik Ljuba Simović, sa nedokučivom i mnogostranom, i ovo je moj najteži projekat do sada”, kaže Šotra, koji je napisao i scenario.
“Film prati i TV serija, i tu će se više vidjeti ko je bio veliki pjesnik, koji je dao u amanet i ostavio nam u nasleđe tako snažnu i duboku liriku. Laza je bio i nacionalni borac, novinar, prvi predsjednik Srpskog novinarskog društva, predstavnik Srbije na Berlinskom kongresu i u carskoj Rusiji, pisac filozofskih rasprava, prevodilac koji je u srpsku književnost unio Šekspira. Ali, najvažnije je da je napisao pjesmu Santa Maria della Salute, koja apsolutno ima dubinu svjetske lirike. Imao sam veliku odgovornost kad sam se uhvatio te priče, rad na njoj, prije početka snimanja, trajao je tri godine”, rekao je Šotra prenose Novosti.
Da li je susret sa Lenkom, koji je bio “između sna i jave”, kako je Kostić opisao, i glavni događaj njegovog života?
“Akcenat je na onome što je ispunilo njegovu dušu, a to jeste neostvarena ljubav sa Lenkom, koja je zapamćena kao jedna velika melodrama koja pripada istoriji. Ta opčinjenost trajala je ne samo za života Lenkinog, nego je ispunjavala petnaest godina Lazinog života poslije njene smrti. Iz sna u san, u ljubavnim košmarima, Laza je svoje najintimnije misli, bez ikakve zadrške, brižljivo zapisivao i povjeravao jedino svom dnevniku. Kad je Lenka preminula, motiv mrtve drage je njegov jedini san. Iz njega su nastali veličanstveni stihovi Santa Maria della Salute. Ta pjesma je, uz Lenku, ostala sinonim za Lazu Kostića, pjesnika koji se poražen od svega obraća venecijanskoj Bogorodici i moli je za oproštaj grehova”.
“Ništa nijesam morao da izmišljam, jer su o Lazi Kostiću ostavili svoje zapise svi koji su bili njegovi savremenici. Osjetili su potrebu, poput Sime Matavulja, da pišu o njemu, jer je Laza bio drugačiji, poseban čovjek u odnosu na većinu ljudi. Oni su dali mnoge pojedinosti koje sam koristio u svojoj priči, tako da je ona u potpunosti autentična”.
Zašto je trebalo da prođe čitav vijek da bi se snimio film o pjesniku i čovjeku koji je obilježio kulturu i istoriju?
“Ima mnogo vrijednosti u našoj kulturnoj istoriji koje su ostale potpuno nepoznate široj javnosti, zato što se mi, za razliku od drugih naroda, ne bavimo našom baštinom. Danas pogotovu, kada su na površini sasvim druge stvari. Sada su rijaliti programi, vulgarna zabava, i uopšte, jedna velika prostota uzeli maha. Afirmacija pravih vrijednosti, i kad se dogodi, izgleda kao “eksces”, jer su one potisnute iz javnosti. Ne samo kod nas, nego je to trend u čitavom svijetu, a mi olako uzimamo sve što je najgore”, zaključuje Šotra.
