Muzika film i TV

Željko Samardžić: Muzika me je spasila kada se srušio sav moj svijet

Željka Samardžića ćete, tokom ljeta, najčešće pronaći na moru, u barci, upletenog u tišinu i uspomene, ili na obali, uz pjesmu, vino i drage ljude. Iako je čovjek Neretve, svoj mir je pronašao uz „bonacu“ Jadrana, daleko od uzburkanih voda, iznad kojih je prešao sve sudbinske mostove i došao do onih godina u kojima zna gdje mu je srce, gdje sidro, a gdje sreća. Uvijek između Mostara, Beograda i Bokokotorskog zaliva, velikih koncerata, neprolaznih pjesama, važnih uspjeha i bolnih sjećanja, nostalgije i radosti, prožima se i plete njegova životna priča, prepuna iskušenja, i njegova muzika, prepuna emocija. Obje opisuje na sebi svojstven način, slikovito i iskreno, pomalo poetski, pomalo boemski, na momente sjetno, ali uvijek sa optimizmom. Više od dvadeset godina je prošlo od kada je naručio još jedan viski, ne sluteći da će, uz njega, ponovo izgraditi život.

* Prešli ste šezdesetu. Ostvarili toliko toga. Šta vam, iz godine u godinu, donose sve bjelja kosa i sve izraženije bore? Novu vrstu životne radosti, mudrost ili sjetu?

“Radost i sreću je teško definisati. Koliko je čovjek zadovoljan zavisi od njegove sposobnosti da od svog života napravi ono što želi i što ga čini srećnim. Ali opet, koliko god znao, na to ne utiče samo on i to svakako nije uslovljeno godinama. Kao ni sjeta. Znala me je prodrmati i sa dvadeset. Dovoljno je bilo da čujem “Mostarske kiše” ili Šerbedžijinu recitaciju Arsenove pjesme “Ne daj se, Ines”. Godine se nekako provuku, kao lopov, na prstima, neprimjetno. Tek me poneki bol u leđima ili trenutak kad zaboravim dio teksta omiljene pjesme, podsjeti da su one tu i da će svakodnevno, drsko i nekažnjeno, krasti po neko parče onoga čime se, u mladosti, razbacujemo, i ne sluteći pravu vrijednost. Trebalo bi da smo, sa toliko životnog iskustva, mudriji, ali mislim da mudrost ne ide uvijek pod ruku sa godinama. Nagledao sam se i naslušao i previše onih, koje, samo zbog respekta prema broju godina, ne mogu imenovati. Kao kad kupite trešnje ili šljive na pijaci. Uvijek se provuče po neka kvarna i crvljiva. Tako vam i godine, u paketu, podvale i ono što bi ste, najradije, bacili u smeće”.

* Vaša karijera je, tokom posljednjih decenija, jedna od najvećih u regionu. Ostavili ste dubok trag. Kada se okrenete, šta kaže srce?

“Srce zatreperi, jer sve to, iz ove pozicije, izgleda kao san. Upravo sam tako nešto priželjkivao, i desilo mi se u, možda, najtežim životnim trenucima, kada je muzika bila slamka spasa za mene i moju porodicu. Album koji sam tada snimio i pesma “Sipajte mi još jedan viski”, su mi otvorili vrata jednog novog, obećavajućeg životnog puta, onog koji je došao kada se “srušio sav moj svijet”. Poslije nje, došle su mnoge divne pjesme koje je publika zavoljela i koje su postale svojevrsno ljubavno štivo. Bez velikih pjesama nema ozbiljnih karijera. Ne mogu zamisliti kako bi mi izgledao život bez muzike. Zaista je velika privilegija raditi i živjeti od posla koji voliš. Muzika mi je, i u duhovnom i u materijalnom smislu, donijela sve ono što me danas čini srećnim i zadovoljnim čovjekom”.

* Popularnost vas je osvojila u punom sjaju. Šta je, možda, remetilo taj sjaj i da li vam je, ponekad, smetao?

“Svaki posao ima svojih boljih i lošijih strana. Muziku i talenat da pomoću nje uljepšam neki trenutak, prije svega sebi, a onda i drugim ljudima, smatram blagoslovom. Takvim pristupom pravim oko sebe barikadu za sve one koji tu prefinjenu stranu muzike prljaju. Nagledao sam se svega i svačega, sa ovoliko godina iskustva, od kafana do koncertnih dvorana, ali uvjeren sam da iskren i pošten pristup poslu publika zna da cijeni”.

Foto: Filip Shobot

 *Kako danas opisujete svoju životnu priču i šta je njena osnovna poruka?

“Zaključujući po ovih nekoliko poglavlja, do sada ispisanih, rekao bih da piscu nije manjkalo maštovitosti i talenta za dramaturgiju. Od idiličnog djetinjstva, u jednoj velikoj zemlji, do Carigradske ulice, moje današnje adrese, na Dorćolu. Ono što se nalazi između je najbolje opisati naslovom poznatog filma ”Život je čudo”. Mnogo životnih lekcija me je izgradilo i učinilo ovakvim kakav sam danas. Neke su bile jako teške, ali mislim da se iz takvih najviše nauči”.

* Stabilan brak, dobra djeca, divni unuci. Kakvim rečima opisujete svoj porodični život, a da to nisu uobičajene, uljepšane priče za medije?

“Nisam od onih poznatih ličnosti koje imaju jednu priču za javnost, a drugu, koja, po pravilu, nije tako bajkovita, u stvarnosti. Vrata mog porodičnog doma su, mnogo puta do sada, bila otvorena za novinare. Mnogo mi znači podrška i ljubav koja dolazi iz porodičnog doma. Svi zajedno smo ušli u ovo što se zove “karijera” i nekako se zajedno i nosimo sa tim. Oni su moji savjetnici i kritičari. Ne postoji ništa dragocjenije od toga. Postoji mudra izreka koja kaže da si bogat tek kad imaš nešto što ne bi nikada mogao kupiti novcem, a to je, prije svega, porodica”.

* More vas „liječi“. U čemu najviše?

“Kažu da je lijek za sve slana voda, bilo da su to suze, znoj ili more. Interesantno, ali na moru mogu ostati čitav dan, pa i duže, preko noći, potpuno sam, na barci, a da se ni u jednom trenu ne osjetim usamljeno. Nisam siguran kako zovu te veze, kada jedno drugom postaju centar svijeta, u kojem riječi, katkad, nisu potrebne. Tako se istinski odmaram. Biće da sam se upleo u te mreže, ili je more bacilo neke čini na mene. Mene nije teško oraspoložiti i obradovati. Ponekad je dovoljan lijep, sunčan dan da me probudi. U Kotoru se budim rano i ne mogu vam objasniti tu magiju i ljepotu, koja ostavlja bez daha, kada sunce proviri i obasja Boku i Kotor, još pomalo sanjiv i ušuškan u vjekove. “Bonaca” i barka koja klizi, kao po ulju. Ta ljepota me ispunjava”.

2 Komentara na "Željko Samardžić: Muzika me je spasila kada se srušio sav moj svijet"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend