Muzika film i TV

Životna priča Dejvida Bouvija

Malo je vijesti koje globalno mogu da prodrmaju čitav svijet kao što je bila ona od 10. januara 2016. godine, da je poslije osamnaest mjeseci borbe sa teškom bolešću preminuo slavni britanski muzičar Dejvid Bouvi.

I baš kao što je od svog života napravio umjetnost, isto je uradio i sa smrću, dan prije 69. rođendana i tri dana prije smrti objavio je spot za pjesmu ‘Lazarus’, a kako skoro niko nije znao za njegovu bolest, malo ko je shvatio da je u pitanju svojevrsno opraštanje od fanova, porodice, prijatelja i života.

Stihove ‘Look up here, I’m in heaven’ niko nije vidio kao ‘zbogom’, a sumnju nisu izazvale ni silne zajedničke fotografije koje je njegova supruga Iman danima postavljala na društvenim mrežama, prenosi zenskatv.rs.

Kad je saznao za dijagnozu sredinom 2015, Bouvi je ušao u borbu sa bolešću, ali i sa vremenom. Samo oni njemu najbliži znali su kroz šta prolazi, a on je uložio svu energiju kako bi završio muziku za mjuzikl ‘Lazarus’ i album nazvan ‘Blackstar’, objavljen na njegov rođendan 8. januara 2016. godine.

Ne želeći da oko svoje bolesti pravi bilo kakvu pompu, inkognito je još jednom posjetio rodni London, i potom tiho, u svom domu na Menhetnu, okružen članovima porodice i najbližim prijateljima, 10. januara zauvijek nas napustio.

“Uvijek je radio ono šta je želio. A uvijek je želio da sve uradi na svoj i najbolji način. Njegova smrt nije bila drugačija od njegovog života, bila je umjetničko djelo. ‘Blackstar’ je napravio za nas kao oproštajni poklon. Godinu dana sam znao šta će se desiti, ali, ipak, nisam bio spreman za to. Bio je nevjerovatan čovjek, pun ljubavi i života. Sada je prikladno da zaplačemo”, napisao je tada na Fejsbuku njegov producent Toni Viskonti.

Dan kasnije, 11. januara, cio svijet je primio vijest sa nevjericom i šokom, i gotovo da nije bilo poznate ličnosti koja nije izrazila svoju tugu, od muzičara Brusa Springstina i Kanje Vesta, preko glumaca kao što je Rasel Krou i političara poput bivšeg britanskog premijera Dejvida Kamerona. U isto vrijeme, milioni fanova pohodili su mjesta za koja je bio vezan Dejvidov život, palili svijeće, ostavljali cvijeće i poruke, a u Italiji je čak bila pokrenuta inicijativa za slanje peticije Bogu da vrati velikog umjetnika. Takav odjek u javnosti ne bi trebalo nikoga da začudi jer je Bouvi tokom pet decenija karijere uticao na transformaciju ne samo muziku, već cjelokupne umjetnosti uopšte.

Otkad se pojavio na muzičkoj sceni krajem šezdesetih godina prošlog ijveka, gotovo da nije bilo pravca koji su uslijedili – pank, novi talas, hip-hop, elektornika, gotika, grandž, industrijal, a da nisu na neki način nosili neki njegov pečat. Pored Bouvija, njegove kolege i savremenici izgledali su uvijek staro i nebitno, dok je on, sa svom tom neustrašivom inovativnošću uvijek sijao neumanjenim sjajem, a godine su samo učinile da se njegov uticaj na muziku postane još veći i vidljiviji. U ostalom, slobodno možemo da kažemo da bi muzičari poput Prinsa, Madone ili Lejdi Gage ne bi postali to što jesu da nije bilo Bouvija. A da bi ‘mijenjao’ muziku, Dejvid je morao da mijenja sebe.

Stidljivi i izuzetno povučen, odrastao je u Brikstonu, južnom, radničkom dijelu Londona, gdje je 1947. rođen kao Dejvid Robert Džons. Bio je prvo zajedničko dijete Hejvuda Džonsa, radnika zaposlenog u humanitarnom udruženju za nezbrinutu djecu ‘Barnardo’s”, i konobarice Margaret Barns, koji su se upoznali pošto su oboje prošli kroz mukotrpne bračne brodolome. U novu vezu ušli su ona sa sinom Terijem, on s ćerkicom Anetom, a vjenčali su se u proljeće 1947, što je za ono vrijeme bilo prilično skandalozno, te je porodica često bila predmet komšijskih ogovaranja. Dejvid zbog toga nije toliko patio koliko zbog strogosti oca i odsustva majke koja je jedva stizala da obavi sve poslove. Taj nedostatak bliskosti sa roditeljima ostavio je psihičke posljedice i Dejvid je kasnije nekoliko puta pričao kako je dugo bio ‘nesiguran, bojažljiv i beskrajno usamljen”.

Spas je stigao u vidu televizora koji su njegovi roditelji kupili kako bi mogli da gledaju krunisanje kraljice Elizabete II, a vrlo brzo u dom Džonsovih stigao je i gramofon. Slušanje muzike, prvenstveno ‘The Plettersa’ i Fetsa Domina, iz korijena je promijenilo Dejvidov život. A kad je prvi put čuo pjesmu ‘Tutti Frutti’ Litl Ričarda, mislio je da će eksplodirati od uzbuđenja.

“Mislio sam da slušam samog Boga”, priznao je pošto je i sam postao velika zvijezda.

Ali, nezainteresovanost roditelja, koji su se posvetili Teriju pošto mu je dijagnostifikovana šizofrenija, natjerala je Dejvida da upiše tehničku školu, u kojoj se sprijateljio sa Džordžom Andervudom. Iako su se 1962. žestoko potukli zbog djevojke, poslije čega je Dejvid išao na nekoliko operacija oka (i pored toga ostala mu je proširena zenica lijevog oka, zbog čega je izgledalo kao da su mu oči različitih boja), ostali su prijatelji do kraja života. U ostalom, zajedno su osnovali nekoliko bendova. Iako je uspjeh izostao, Dejvid se nije gubio nadu, pa je tako napravio prvu transformaciju u karijeri, postao je Dejvid Bouvi, kako ga ne bi miješali sa Dejvijem Džonsom iz ‘The Monkeesa’, a 1967 pod tim imenom objavio je i prvi album, koji baš i nije naišao na oduševljenje publike.

Da bi preživio, Bouvi je nastupao u kabareima i klubovima, i paralelno studirao ples i pantomimu, što je uticalo na novu promjenu, počeo je da nosi ekscentričnu odjeću i uvijek bio upadljivo našminkan. Drugi album, ‘Space Oddity”, objavio je 1969, a već sljedeće godine izdao je ‘The Man Who Sold the World”, za čiji je omot Bouvi pozirao u haljini, i tako označio početak jedne od najvećih muzičkih karijera 20. vijeka, koju nije određivala samo muzika nego i androgini, seksualno provokativan, ponekad čak i šokantan imidž.

Sa objavljivanjem albuma ‘The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars’, Bouvijeva karijera još više je napredovala, a svijet je upoznao jedan od njegovih alter-ega – Zigija Stardasta. A kad je Zigi odslužio svoje, ‘rođen je’ Aladin Sejn, kojeg je naslijedio ‘Thin White Duke’.

U to vrijeme, muzičar je uveliko bio u braku sa Endži, s kojom je 1971. dobio sina Dankana, sada uspješnog reditelja. Njihov porodični život bio je daleko od onog konvencionalnog jer su njime dominirali potoci alkohola, brda droge i, naravno, seksa bez granica.

Mnogi svjedoče da su kroz njihov krevet prolazili podjednako i muškarci i žene, a Endži je svojevremeno tvrdila da je Dejvida zatekla sa Mikom Džegerom, a u ‘Velikom bratu’, gdje je kao učesnik rijalitija saznala za Bouvijevu smrt, ispričala je kako su se na dan vjenčanja častili seksom u troje, zbog čega su zakasnili kod matičara, ali nije željela da otkrije ko je bio ‘treći’.

Sam muzičar je tokom karijere davao kontradiktorne izjave o svojoj seksualnosti što je dovelo do toga da ga neki vide kao gej, drugi kao biseksualnu, a treći kao strejt osobu.

Dekadentan život imao je svoju cijenu – muzičar je postao težak zavisnik od raznih droga, a brak sa Endži sve brže išao je ka ponoru. Naravno, ni ona nije bila svetica, a sve je kulminiralo njenom depresijom i pokušajem samoubistva 1978. Iz braka je izašla 1980, s relativno skromnom ‘otpremninom’ od 750.000 dolara. Bračni brodolom nije mnogo uticao na Bouvija – otkrio je ljubav prema pozorištu, pa je 1981. glumio u komadu ‘Čovjek-slon’, a 1983. objavio je komercijalno najuspješniji album ‘Let’s Dance’.

I tokom osamdesetih godina prošlog vijeka nastavio je sa ‘seks-droga-rokenrol’ životom, ali sve se promijenilo 14. oktobra 1990. kad je upoznao somalijsku manekenku Iman Mohamed Abdulmahid. Zbog nje se odrekao većine poroka i kasnije je uživao u tek ponekom piću i Malborou. Iako su se mnogi čudili kako je Bouvi, poznat po turbulentnom i poročnom ljubavnom životu (pripisivale su mu se romanse i veze sa Elizabet Tejlor, Marijanom Fejtful, Bjankom Džeger, Suzan Sarandon, Amandom Lir), muzičar je još davno izjavio da je sa Iman bila ljubav na prvi pogled.

“Čim sam je ugledao, odmah sam počeo da smišljm imena za našu djecu”.

Svjetski supermodel nije se lako dala muzičkoj zvijezdi.

“Nisam bila spremna na vezu. Ali, zaljubila sam se u Dejvida Džonsa, ne u Dejvida Bouvija. Bouvi je samo medijska ličnost. Pjevač. Zabavljač. Dejvid Džons je čovjek kog sam upoznala”, ispričala je Iman pošto su se 1992. vjenčali i dodala:

“Ko god da misli da je brak rok zvijezde i supermodela nešto najbolje na svijetu, u pravu je. Moj brak je fantastičan baš onako kako ga zamišljate, jer je Dejvid zabavan, radoznao čovjek i mnogo sam naučila od njega”.

Bračnu sreću konačno su krunisali 2000. rođenjem ćerke Aleksandrije Zare Džons.

Poznati bračni par se uvijek klonio medija, posebno tabloida, a Iman je jednom prilikom priznala kako nikada nije zvala novinare u njihov dom.

“Dom je dom. Mora da se napravi razlika između medijske ličnosti i ličnosti. A ako želiš, možeš da imaš privatan život”.

Čuvanje privatnosti ostalo je do samog kraja, a Iman se od supruga oprostila porukama na Instagramu: ‘Borba je stvarna, kao i Bog’, ‘Ponekad niste svjesni istinske vrijednosti trenutka dok ne postane sjećanje…” i ‘Voljeću te do smrti i vidjeću te na nebu”.

Posljednjeg ispraćaja nije bilo. Po Dejvidovoj želji, kremiran je 14. januara, bez prisustva javnosti.

“Nije vam potrebna komemoracija da bi se sjećali Dejvida. Umjesto toga, ostaje vam njegova muzika”, zaključio je britanski ‘Mirror’.

Vizuelni revolucionar

Od početka muzičke karijere, Bouvi je paralelno razvijao i onu filmsku. Prvi veći uspjeh postigao je naučno-fantastičnom dramom ‘Čovjek koji je pao na Zemlju’ iz 1976, a njegova najplodonosnija godina na velikom platnu bila je 1983. kad je se pojavio pored Katrin Denev i Suzan Sarandon u filmu ‘Glad’, a potom je uz Ruičija Sakamotoa glumio u ‘Srećan Božić, gospodine Lorense’. Igrao je i Pontija Pilata u ‘Posljednjem Hristovom iskušenju’, 1988, Endija Vorhola u ‘Basquiatu’, 1996, a 2006. Nikolu Teslu u filmu ‘Prestige’. Ali ono što je značajno kod Bouvija je da je uz glumu shvatio važnost vizuelnog identiteta koji video može da da muzici, pa je postao među prvim umjetnicima koji je radio video-spotove za svoje singlove, mnogo prije nego je nastao MTV. A kad je formirana poznata muzička TV stanica, bio je među prvima koji su ukazali na njen veliki problem:

“Malo sam zbunjen činjenicom da emitujete spotove samo nekolicine crnih izvođača. Zašto je to tako?”, pitao je 1983. u intervjuu uživo.

Modna inspiracija

Rokenrol je uvijek bio neodvojiv od pojma stila, od Elvisovih izblijedjelih cipela do frizura kakve su imali Bitlsi, ali niko kao Bouvi nije tu vezu učinio tako eksplicitnom. Mnogi od njegovih identiteta nastali su u saradnji sa japanskim dizajnerom Kansajiom Jamamotom, što je brojnim kreatorima služilo kao inspiracija u njihovom radu.

“Bouvi me je inspirisao svojom kretivnošću, ekstravagancijom, osjećajem za modu i njenim redifinisanjem, elegancijom i androginošću”, rekao je Žan-Pol Gotje.

U ostalom, upravo je francuski dizajner za ‘ready-to-wear’ proljećnu kolekciju 2013. inspiraciju pronašao u izgledu Zigija Stardasta, a modeli su čak pistom prošetali noseći perike kakve je nosio i Bouvi tokom te inkarnacije.

Geometrijski elementi ispirisani Aladinom Sejnom našli su svoje mjesto na jaknama koje je Rikardo Tiši kreirao za ‘Givenchy’ 2010, a godinu dana kasnije isti lik poslužio je u stvaranju i Kristoferu Dekarniju u kolekciji za kuću ‘Balmain’. Čak je i Mijuči Prada za ‘Miu Miu’ 2012. dizajnirala komade sa blještavim širokim reverima, odajući tako počast Bouvijevom spotu za jpesmu ‘Life On Mars?’ iz 1971.

O muzičarima koji su vizuelno imitirali Dejvida je tek suvišno govoriti, a kao jedan od posljednjih primjera mogli bismo da navedemo Lejdi Gagu koja je se lansirala među zvijezde sa pjesmom ‘Just Dance’, a u video-spotu za tu pjesmu bila je stilizovana poput Aladina Sejna.

Send this to a friend