Olivera Balašević je promijenila više profesija u životu – bila je gimnastičarka, profesorka, glumica, producent i pisac, ali je u cijelom regionu poznaju kao vlasnicu najljepše titule – panonsku princezu, suprugu nedavno preminulog kantautora Đorđa Balaševića, piše Lepa & Srećna.
Rođena 29. aprila 1959. godine u Zrenjaninu, za koji je kasnije govorila kako je to jedini grad u kojem ona nije “provincijalka”.
Svoj put vječito aktivne djevojčice, stalno u pokretu, i sad poslije toliko decenija, Olja je započela na gimnastičkim treninzima kojima je ostala posvećena punih 11 godina. Ostvarila je brojne uspjehe, takmičeći se u četiri discipline, a sigurno je najveći osvajanje olimpijske norme za Igre u Moskvi 1980. godine.
Danas umije da kaže – “ja nisam bivša gimnastičarka, ja sam bivša reprezentativka u gimnastici, a gimnastičarka sam i dan-danas.”
Kako je kasnije pisala u svojoj knjizi, imala je ona i draže norme.
“Nema te norme na koju sam se namjerila, a da nisam uspjela da je ostvarim. Ako od života ne napraviš olimpijadu, kao da u njemu nisi ni učestvovao: pobijediti u skakanju s mosta u kategoriji takmičarki do šest godina; trijumfovati u unošenju tri tone uglja u konkurenciji parova sa mamom; izvesti zvijezdu na gredi upecanoj u Begeju; prva skočiti “cukaharu”; diplomirati sa najboljim prolaznim vremenom u disciplini majke dva djeteta; ne propustiti visinu ni jednog roditeljskog; sa obje unuke ubjedljivo, bez potrebe za foto-finišem, pobijediti u trci dječijih kolica kroz Zmaj-Jovinu ulicu u Novom Sadu. I sve to samo da bih svim tim neosvojenim i sa po kojom osvojenom medaljom pretopljenom u zlato, pokušala da restauriram i popravim polupani porcelanski tanjir oslikan neoprostivo tegobnim životom moje mame.
Brže, više, jače.
Bolje, jednom riječju.
Uvijek najbolje što možeš”, napisala je u svojoj knjizi Planeta Dvorište.
Susret sa Đorđem Balaševićem promijenio je njene planove, pa tako u Moskvu nije otišla. Kako je već mnogo puta citirano Đole je prevagnuo kao “peta disciplina”.
Jednom prilikom je govorila da je to bilo ostvarenje njenog sna.
“Kao gimnazijalka sanjala sam sebe u kući punoj čipke, kako pečem kolače, a jedan dasa tu negdje u mojoj blizini piše pjesme. Eto, taj san mi se ostvario”, pričala je tada uz osmijeh i sjetila se kako je kao dijete uz ručak stalno pjevala, a majka Pelka joj govorila:
„Sine, nemoj da pjevaš za ručkom jer će muž da ti bude nijem.“ To narodno vjerovanje se, očito, nije ostvarilo.
Olivera je vjerovala da su njih dvoje bili povezani i mnogo prije te 1979. godine kada su se sreli. Imali su mladež na istom mjestu, njegova sestra bila je starija od njega isto koliko i njen brat od nje… Mnogo toga neobičnog se poklapalo.
Tako se Olja odlučila za karijeru supruge i majke, ali nije odoljela Đoletovoj želji da baš ona igra Jucu u filmu “Pop Ćira i pop Spira”. Osvojio ju je jednom rečenicom – “Mnogo ćeš mi pomoći”.
Kasnije se pojavila i u filmovima “Ulični pjevači” (1981. godine), “Specijalna redakcija” (iz 1989. godine) kao i u filmu “Kao rani mraz”, koji je režirala zajedno sa suprugom 2010. godine.
Gimnastičarka koja je diplomirala na DIF-u u rekordnom roku, sportistkinja koja je uspjela da izbori brojne medalje, mama troje djece koji su završili fakultete i izrodili djecu, napisala je knjigu “Planeta dvorište” koja osvaja sva srca i ovih dana čeka drugo izdanje.
I dalje, mnogi je najljepše vide u slikama iz Đoletovih pjesama i ispovijesti, kako skače salto sa pontona u Dunav dok joj Panonski mornar čuva češljiće na plaži i gleda u daljinu.
Najljepši izraz njihove ljubavi sažet je u nježnoj rečenici: “Eto, i danas sam uspio da te nasmijem”, a ona im je pomogla da prebole sve životne teškoće.
