Zoran Kalezić za CdM: Volio bih da me Crna Gora nagradi dok sam živ, a ne kada umrem

Prodao je preko 20 miliona nosača zvuka. Nosilac je statusa istaknutog umjetnika Jugoslavije, ali ne i Crne Gore. Pjevao je gdje god da je bilo struje – od podruma i kafana, do velelepnih koncertnih dvorana duž kugle zemaljske.

Topao i autentičan glas, emocija iz petnih žila, interpretacija svake pjesme kao od nje život zavisi – njegovo su ogledalo.

Danas, u 72. godini, Zoran Kalezić više ne živi dane koje bi skrojio po svom meraku, već one koje dominantno oblikuje podmukla bolest, ona najteža.

Borbeni duh ga ne napušta uprkos nedaćama, pa je bolesti, koju prezire, uzvratio udarac onako kako najbolje zna – pjesmom, ljubavlju i osmijehom.

Ljubav, a ne junaštvo

Krajem juna zvanično je objavio novi album “Spomenar” u izdanju Jugoton Croatia Recordsa, sa 15 pjesama, većinom potpuno svježih, ali ne fali ni nekih antologijskih – u novom ruhu.

Poziv CdM-a Zorana zatiče početkom avgusta na kućnom pragu. Kako nam otkriva, prvo je to interesovanje nekog crnogorskog medija za ovaj album, a telefon se usijao od poziva medija iz komšiluka.

Ne ostavljajući utisak nekoga ko ima zdravstveni problem zbog kog život visi o koncu, priču već na startu usmjerava ka muzici, uz molbu da “pustimo bolest da radi svoje” – ne dajući joj značaj.

“Počeo sam album da radim prije nego što je sve krenulo, i to zahvaljujući saradnicima. Na ovim prostorima nema više uslova da se čovjek bavi muzikom kako bi htio. Nema dovoljno adekvatnih studija, onih koji proizvode muziku u kojoj vidim sebe, u kojoj me ljudi prate već više od 50 godina. Držim se i dalje principa da prvo to budu kvalitetni tekstovi koji odgovaraju mojim godinama i razmišljanjima. Hrabrost je biti dosljedan danas”, prve su Kalezićeve rečenice.

Aleksandar Kovačević, producent, aranžer i kompozitor, jedan od onih sa kojima Zoran sarađuje u posljednje vrijeme, a potpisuje, recimo, čuvene “Kari Šabanove”, “Noćne ptice”, “Umjesto molitve za daleku” – prvi ga je pozvao.

“Pozvao me je u Beograd, rekao da je pronašao nešto što bi me možda zanimalo. Kaže da je uradio muziku za tekst Vita Nikolića, znajući da ga obožavam. ‘Čija li si’. Divan tekst, napisan na njemu svojstven način. Pa i od Alekse Šantića – ‘Ne veruj’. Predivan tekst. Oduševila me je ideja, naravno da sam prihvatio. Stalo mi je bilo da ljubavnim pjesmama pokažemo kako imamo još toga da izvezemo u svijet, osim čojstva i junaštva, a to ostavljam nekim drugim ljudima koji se bave time”, nastavlja Kalezić.

Zbog đevojke Irene

Najstarija na albumu je antologijska “Zbog đevojke Crnogorke”, sa kojom je Kalezić pobijedio na festivalu “Pjesma ljeta” 1971.

Sada je uz pomoć novog aranžmana prerasla u šlager – zbog supruge Irene koja je, kako Kalezić lijepo opisuje, baš onakva poput junakinje pjesme, saputnica koja život znači.

“Muškarci na ovim prostorima zaborave da je potrebna velika podrška žene koja vas voli. Ako toga nema, teško da se možete izboriti sa nečim u životu, naročito u ovim godinama mojim. Imao sam sreću da sretnem Irenu, da osjetim privrženost, pripadnost nekome”, kaže Kalezić prije nego što “otvori” još jednu numeru u čast supruge, naslovljenu baš po njoj.

Natalija Preočanin Samardžić, čije su ruke stvorile zlatnu “Šta će meni vino”, došla je u kuću Kalezića sa sveštenikom Gojkom Perovićem, a donijeli su Zoranu Nektarijevo jastuče.

“Možda sam počeo da budem sve veći vjernik kako sam gubio vjeru u ljude. Kao i milioni na svijetu. Spavao sam na jastučetu dva i po mjeseca. Bio je to njen znak pažnje. Nazvala me je opet, prateći naročito moj rad i karijeru nakon Amerike, i počela da piše tekst o mojoj ljubavi sa Irenom. Tekst pun finih metafora, lijepih, nježnih riječi. Pristao sam, ali pod uslovom da donesem dio teksta, jer ipak su to lične emocije prema ženi kojoj pripadam. Lijepo smo to uradili, oslobodio sam se nekog tereta”, otkriva pjevač.

Rijetkost je to da se Zoran lati pera – zbog sebe. Čudilo je to i suprugu Irenu.

“Znate, nija Irena bila moj fan. Moju muziku je upoznala kada je počela da živi sa mnom. Pitala me je kako to da ništa ne napišem za sebe. Imao sam malo ličnih pjesama. ‘Tamo đe se gusle čuju’ je prva moja napisana, sa 17 godina u beogradskom podrumu. Svaki đed i unuk znaju tu pjesmu. Čežnja je to za onim što sam ostavio kada sam želio da odem, odvažim se, naprijavim karijeru. Ovdje nije bilo mjesta za mene”, prelistava Kalezić uspomene na prošlost.

A sa pjesmom o ljubavi – pravo se uputio kod prijatelja Mirsada Serhatlića, da je ozvuče.

“Predivan aranžman, baš kao što sam htio, muzika mog druga Mirsada u čijoj sam kući mnogo puta prespavao. Želio sam da ova pjesma bude istina, kao mnoge moje. Izazvala je najveću pažnju kod svih. Kod dama i uvažavanje. Uvijek makar 90 odsto njih pusti suzu uz nju. Priča o ljubavi koje su slične našoj, prave. O čemu da pjevam drugo? U Crnoj Gori ljubav je dugo bila tabu tema, ali mladi se oslobađaju. Pokazati ljubav, a ne skrivati je zbog surovih pravila – e, to je pravo”, tvrdi pjevač.

Otpjevano je sve u studiju Peđe Nedeljkovića, pa uz pomoć interneta poslato za Beograd, a ne smiju se zaboraviti ni saradnici Zoran Vlajić, Šuki Planjanin, Rade Vučković.

Liječenje sa svojim narodom

Sve vrijeme Kalezić je bio u bazi i mirno čekao kada će iz daljine stići glas da je sve gotovo. Vrijeme je prekaćivao kako zna i umije.

Imao je, kaže, mogućnost da se sa onim pomenutim neprijateljem potuče na nekom drugom terenu, ali je birao domaćinski.

“Bolest pominjem kao nešto što moram, ali na kancer gledam sa prezirom. Prezirem trenutak kada uđe u tijelo i onemogući vam da živite život koji želite. Neka on radi svoje, ja ću slušajući ljekare i medicinu – svoje. Nisam htio da idem dalje od Nikšića, od Brezovika. Umjetnik sam ovog naroda, liječim se gdje se i on liječi. A ne da budem maza, ‘zvijezda'”, Kalezićeva je terapija.

I tvrdi da nije pogriješio.

“Ako ništa, onda zbog pažnje koju osjećam na svakom koraku. Ako je to rezultat mog života, onda znam da je vredjelo. Ne bih to dao ni za šta. Nema cijenu. A treba to zaslužiti kod naroda. To mi daje za pravo da sam radio ono što se narodu dopalo”, ponosan je pjevač.

Smogao je snagu da povodom promocija bude gost Beograda i Zagreba. A na tim lokacijama, u čast njegovog lika i djela, bili su Lepa Lukić, Petar Božović, članovi benda Neverne bebe, mnoge kolege, prijatelji…

“Sa velikim zadovoljstvom ljudi iz Jugotona željeli su da budu izdavači. Cijene moj rad. Prodao sam preko 15 miliona ploča za njih, mnoge sam porodice hranio tim tiražima. Gosti su došli da ispoštuju moju hrabrost da se bavim muzikom do kraja. To mi je značilo više od svake hemoterapije. Znate, pokazali su mi u Zagrebu prvi ugovor koji sam potpisao 1970, ploče… To su zlatna sjećanja”, sa sjetom će Kalezić.

Srbija i Hrvatska su svoje odradili, a na potezu je domovina. Vjerovali ili ne, čovjek koji je prodao 20 miliona ploča, u 21. vijeku, u zemlji koja pretenduje da bude dio evropske porodice, nema gdje da proda svoj CD, ali ni da ga objavi.

“Nemamo izdavačku kuću, na žalost svih sa naših prostora. Jurimo je po svijetu. To je grijeh. Laž je da nemamo talenata. Imamo, ali niko im nije dao šansu. Jugoton, za koji sam radio od početka, dao mi je šansu u mladosti, sve dok se neko pomućenog razuma nije sjetio da započne rat, pa nije moglo više da se sarađuje. Nema načina da kupite ovaj CD u Crnoj Gori. Pokušavao sam, ali ne može. Sad vapimo za piraterijom (smijeh). Živim u nadi da će mladima biti lakše”, Kalezićeva je želja.

Slavimo život

Do sad se, razočarano konstatuje, ali kaže da nije iznenađen zbog toga, niko nije sjetio da mu uputi poziv sa namjerom da organizuje promociju albuma u Crnoj Gori, neko veče sa prijateljima, uz pjesmu i toplu riječ.

Teško mu je da to posmatra, pa će sam povući potez čim žaropek ublaži. Želi da slavimo život te večeri.

“Hoću da zovnem prijatelje, svjedoke drugačijeg života od današnjeg. Pa i one profesore koji su bili davno protiv mene, kao i moji roditelji. A nemam važnijeg posla od muzike, naročito u ovom trenutku. Napraviću to brzo, ako Bog da zdravlja. Znam i gdje, u ‘Sejdefi’. Poštovao sam Kseniju Cicvarić, njen lik i djelo. Žalim što nemamo bistu, da svratimo i ostavimo cvijet tom podgoričkom slavuju. Nemamo mi odnos da poštujemo ono što nas je učinilo lijepim. Pripadam ovom narodu, imam obavezu da podijelim ovo sa njim”, naglašava pjevač.

I za kraj, ako je već suđeno da bolest radi svoje, Kalezić skromno, ali i iskreno i istinito, poput heroja njegovih pjesama, poručuje da fali još samo pečat koji bi popunio prazninu zbog koje često nema mira.

“Crna Gora je jedina zemlja u kojoj sam živio, a u kojoj nisam priznat kao umjetnik. U Jugoslaviji sam jedan od 29 istaknutih. Svuda imam taj status, osim ovdje. Volio bih da doživim to, a ne da mi dodijele posthumno. Lijepo je doživjeti to od svojih. Pečat i kraj za finu priču. Mislim da niko ne bi imao ništa protiv toga”, stavlja Zoran Kalezić tačku na posljednju stranicu spomenara, a život neka se kotrlja…

Danilo Brajković