Brižit Bardo napisala memoare: Spasila sam život kad sam napustila glumu

Legendarna francuska glumica Brižit Bardo kaže da je bila jako nesrećna zbog statusa boginje koji je imala, dodajući da ju je to ugušilo i oduzelo mogućnost da ode bilo gdje a da joj nepoznati ljudi ne priđu, zagrle je ili dodirnu.

Kako prenosi Gardijan, Bardo je u memoarima koji će uskoro biti objavljeni, objasnila zbog čega je digla ruke od blistave karijere i posljednjih 46 godina se posvetila zaštiti životinja.

“Znam kako je to biti lovina”, rekla je Bardo.

Ona je 1973. godine, na vrhuncu karijere, sve ostavila iza sebe. Podsjetila je na velike dive kao što su Merilin Monro i Marlen Ditrih koje su umrle same, poentirala je:

“Većina velikih glumica imala je tragičan kraj. Kad sam se oprostila od svoje karijere, od tog života bogatstva i sjaja, slikanja i obožavanja, zahtjeva da budem poželjna, spasila sam sebi život.”

Njeni memoari “Tears of Battle: An Animal Rights Memoir” biće objavljeni u aprilu. Posvetila ih je životinjama, opisujući zbog čega se razočarala u ljudska bića, za koja kaže da nanose sve vrste zala i patnje zbog svojih potreba i želja..

“Ljudi su me povrijedili. Duboko. I samo u životinjama, u prirodi, pronašla sam mir.”

Iako je važila za otjelotvorenje ljepote, a igrala i u filmu “I Bog stvori ženu” simboličnog naslova, kaže da se nikada nije osjećala lijepom, čak je sebi kao djevojčica govorila da je ružna. Pisala je i osvojoj ekstremnoj stidljivosti.

“Užasan strah…koji me ispunjava kada sam licem u lice sa većinom ljudii učinio je da sam strasno patila tokom mog života kao glumice.”

“U početku sam uživala da ljudi pričaju o meni, ali vrlo brzo, to me je gušilo i uništavalo. Tokom dvadeset godina igranja u filmovima, svaki put kada bi snimanje počelo, izbio bi mi herpes.”

Ona je pričala i o muškarcima “koji nisu znali kako da razdvoje ljubav koji su osjećali prema meni od onoga što sam predstavljala u očima svijeta”. Kaže da su je fotografi progonili, a njihovi aparati bi se pojavljivali bukvalno iz gruma ili iza kante za smeće.

“Mogla sam da osjećam njihovo prisustvo, posmatranje.”

Sanjala je o potpunoj anonimnosti.

“Ne znam šta znači sjedeti mirno u bistrou, na terasi, ili u pozorištu a da mi neko ne priđe”, rekla je i dodala da ju je bio strah da uđe u restoran.

“Ljudi bi mi prilazili. Gledali bi šta Brižit Bardo jede, kako žvaće. Tražili bi još jednu fotografiju. Nikada nisam odbila. Ali, još uvijek ne mogu da podnesem da me neko posmatra. Neki ljudi…žele da me zagrle, da me dodirnu.”

Veći dio knjige posvećen je životinjama. Opširno je govorila o “neizrecivoj patnji” kojoj su svakodnevno izložene zbog “ljudskog varvarstva”.

“Da li znate, na primjer, šta se radi određenim muškim pilićima? Žive ih zdrobe jer nisu u stanju da polažu jaja i nemaju isti kvalitet kao i pilići uzgajani zbog njihovog mesa.”

Njena fondacija, koja nosi njeno ime, finansirala je izgradnju bolnice za divlje životinje u Čileu, kao i park za brigu o zlostavljanim medvjedima u Bugarskoj, za koale u Australiji, za slonove na Tajlandu, i za konje u Tunisu.

“Na neki način, čovječanstvo ostaje kao životinja. Funkcioniše kao stado. Čovjek je fundamentalno sebičan, i većina ljudi ne reaguje na uzrok osim ako direktno ne utiče na njih…Želim da javnost postane ogorčena, i izađe iz svoje zone udobnosti.”