Njena karijera počela je prije tačno 50 godina. Prvi put u Beogradu je nastupila 1967. godine, a 14. februara ove godine nastupila je opet, baš na svoj 67. rođendan. Na svom profesionalnom putu nikad nije odustajala. Zato je sve vrijeme karijere, manje ili više, prisutna na muzičkoj sceni.
Uvijek se, kaže, klonila euforije koju je nosila popularnost. Nije radila šta joj drugi sugerišu. Tako je sačuvala svoju originalnost. Svojim snovima i maštom stvarala je i svoj lik i djelo.
“Nije to kapric niti utvrđen plan, nego su mi tako okrenute moždane vijuge. Nisam imala strategiju, jednostavno pratila sam potrebu da sve napravim po svome, stvorim unikat svojim identitetom. To je jako teško. Uvijek sam rezonovala, pa nisam ja bez veze tu, na svijetu, iako sam mrvica u odnosu na cio svijet. Svakome je otvoren put, pitanje je koliko smo spremni da budemo svoji i ne odustajemo i kad ima trauma, nelagoda. Život je borba”.
Bilo je “dušebrižnika“ koji su joj kritikovali scensku garderobu, šminku, nastup, pjesme. Preporučivali su joj da svoj izražaj svede u „normalnije“ okvire. A nju je vodila suprotna želja – da stalno mijenja nešto i isprobava domete svog umjetničkog bića.
“Bilo je mnogo trenutaka kada sam bila neshvaćena, ponekad i od strane većine. Ali nisam se opterećivala time. Uvijek je uz mene, srećom, bilo ljudi s kojima sam se razumjela i išla naprijed bez odustajanja u ono što vjerujem. Shvatila sam da tako mora biti”, kaže Josipa za Blic Ženu.
Nikad nije poklekla, niti, kako kaže, gubila glavu pred “sumnjivim ponudama“ za bržu i lakšu slavu i privilegije.
“Ne kajem se ni zbog čega. Sve što je bilo, i lijepo i teško, moralo je tako da bude. Stvar je moje glave i ličnosti kako ću ja to prihvatiti, šta ću naučiti iz toga. Čovjek mora da vjeruje u život, kako drugačije? Ne živim od toga da mi se ljudi dive, niti ću posustati ako kažu da sam grozna. I to što nisam postala majka, to je moj izbor i nikog se ne tiče. Ne mislim da je materinstvo najveća dimenzija, iako joj se često tako pristupa. Meni je najvažnije biti dobar čovjek”.
Iako je u životu mogla da bira, Josipa čitav život stanuje u zagrebačkoj četvrti Srednjaci.
“Nisam snob, grozim se primitivizma. Treba živjeti dostojanstveno i sa stilom. Nikad nisam izigravala veliku zvijezdu i čekala da mi se komšije prve jave. Zadovoljna sam i zahvalna na svemu što mi je život pružio”.
Sve je manje ljudi, smatra, koji imaju svoj svijet i prate svoj put.
“Teška vremena nisu izgovor, svako je vrijeme teško. Prije smo imali manje informacija i kontaminacija njima, pa i više prostora da tražimo sebe. Danas u prezasićenju svačim, mladim ljudima nije lako da pronađu svoj put”.
Može se, kaže, dogoditi i lažni uspjeh. Da odletiš u nebo, a onda padneš. To nije dozvoljavala sebi. Bježala je od popularnosti, a sreću pronalazila u malim stvarima i lijepim trenucima.
“Puno srećnih trenutaka je kraj nas, ne smijemo da ih propustimo. Stihovi jedne moje pjesme glase: Što je sreća, sada znam, svaki susret s njim. Njegov dah na licu mom. Na primjer, susret s ljudima je moja sreća, značajno je to. Sad mi je želja da napravim novi album i da bude dobar. Ali to nije moj plan, nego jedan od razloga postojanja”, zaključuje jedna od najvećih muzičkih zvijezda bivše Jugoslavije.
