Showbiz

Petar Božović o supruzi: Moja Snežana mi je motiv za život

Foto: Gloria

Pošto je u posljednjih nekoliko mjeseci osjetno korigovao težinu i popravio opšte zdravstveno stanje pa se danas kreće bez pomoći štapa, slavni glumac tvrdi kako za to najveće zasluge ima njegova supruga.

Na nedavnoj ceremoniji u Jugoslovenskoj kinoteci, na kojoj mu je uručen “Zlatni pečat”, Petar Božović (71) je djelovao odmoran i svjež sa dvadesetak kilograma manje. U zgradu na Studentskom trgu ušetao je bez štapa koji mu je posljednjih godina neophodan rekvizit zbog problema s koljenima.

“S vremena na vrijeme se povučem i opustim, na isti način na koji sam to činio kad sam bio mlad”, objašnjava svoju vitalnost veliki dramski umjetnik i nastavlja:

“Ne razumijem to trčanje po svaku cijenu, da budeš prisutan svuda, bez povoda i suštine. Bez koncentracije na određeni plijen nema ulova, što dobro znaju lovci. Valja se usredsrediti. Onda može doći do nečega. Ali, ako radite tri-četiri stvari istovremeno, ništa nećete uraditi kako treba. Tako je u bilo kojoj aktivnosti. Na šta to liči da imate četiri-pet djevojaka ili isto toliko poslova? Najgore je izgubiti kriterijume. Ponuda lažnog života je toliko agresivna da je to postalo nepodnošljivo. Danas možete da budete mladi iako ste matori, zdravi iako ste na samrti, lijepi iako ste ružni, da budete žensko iako ste muško. Može i đed da vam bude majka. Danas sve može. Život vam nameće razna rješenja”.

VUNENA VREMENA

Od kada je u braku primjetna su velika poboljšanja u njegovom zdravstvenom stanju. Snežana je zategla tamo gdje je trebalo, onako kako to čine prave žene.

“Bog mi je dao Snežanu i, na sreću, umio sam to da prepoznam. Ne znam kako to drugi nijesu vidjeli. Rekao sam joj: “Ti se šetaš među gomilom slijepaca. Kako te drugi nijesu uočili? Gdje si bila dosad?” Ona mi je motiv za život. Ovo vrijeme je toliko gadno i us*ano da vam se i život ponekad smuči, pa kažem sebi da sam dosta i poživio, ali onda se sjetim da imam nju, nekoga s kim dijelim dobro i zlo”.

Foto: Gloria

Umjetnik kome je pozorište crkva sve manje igra u beogradskim teatrima.

“Nema me u Beogradu, ali me ima u Banjaluci, u predstavi “Otac i sin” Nebojše Romčevića. I u teatru “Slavija”. Idem i na gostovanja s resitalom, radio sam i “Luču mikrokozmu” s “Prvim beogradskim pjevačkim društvom”. To ispunjava život. Zvali su me i iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta da glumim, ali nijesam mogao. Prihvatiću nešto drugo sljedećeg puta. Moj Atelje 212 je ostao gluv na neke prijedloge. Dobro, to je stvar pozorišne politike. Imam ja šta da radim. I kad nešto završim, kažem sebi šta sad više još smišljaš. Ali već preksjutra opet se pitam čime ću novim da se bavim. Volim svoj posao i ne mogu bez njega, drži me. Raditi nešto što voliš je velika prednost jer ne možeš da se penzionišeš. Kako bi to izgledalo? Glumac ne ide u penziju. Pogledajte Miru Banjac, Vlastu Velisavljevića. Divno je što i dalje glume”.

RADOST VIŠESTRUKOG DJEDE

Veliku radost pričinjavaju mu i unuci. Sin Draško mu je podario Anđeliju, buduću muzičarku, koja već ozbiljno svira violinu.

“Sad je u trećem razredu osnovne i već je imala prvi koncert, koji je trajao dva minuta. Draško, koji je profesor klavira, rekao mi je da je sve tačno uradila i da lijepo napreduje. Nadam se da ću je jednog dana uzeti za ovaj moj resital, da nastupamo zajedno. Stasaće za pet-šest godina. To bih baš volio, bilo bi sjajno. A sinovi moje žene, Ivan i Stojan, istih su godina kao i moj Draško, prvi ima ćerku Nikolinu od tri, drugi sina Nikolaja od tri i po godine, tako da sam višestruki djeda i veoma sam radostan zbog toga. Unucima se posvećujem kad i koliko oni mogu da odvoje vremena, to mi je tako osvježavajuće. Djeca te podsjete da si nekad bio dobar, pronađu u tebi one zakrčene puteve dobrote koje si morao ili da skrivaš, ili su ti ih s vremenom uništili, pa odjedanput potekne ta ljekovita voda ljepote i dobrote. To je divan osjećaj, mnogo oplemenjuje”.

Send this to a friend