Princeza Jelisaveta otkriva tajne Holivuda, Ledji Di i veze sa Bartonom

Priča o Jelisaveti Karađorđević od njenog djetinjstva punog dramatičnih obrta, sa presjedanjem u Keniji, Južnoafričkoj Republici, Švajcarskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Americi, pa do trenutka kad je svijet polako počeo da se okreće oko njenog kraljevskog osmijeha, prije je zapis o tome kako je život putovanje koje se nikad ne završava. I o tome da princeze ne spasavaju vitezovi, nego su vitezovi one same, piše Elle.

“Postoji jedan majstor koji popravlja električne uređaje, gospodin Branko. Uvijek je vedar, oči su mu žive i ništa mu nije teško”, odgovara Jelisaveta na pitanje koja je ličnost ostavila najbolji utisak na nju.

“Visoko društvo? Prijemi? Holivud? Politika? To je sve gluma. Tamo ljudi ne govore da bi nešto otkrili, već da bi prikrili. Večera je mnogo bolji provod kad je spremaju svi gosti zajedno, nego ako samo sedimo za stolom. To bi trebalo uvesti u Ujedinjene nacije umjesto onih dosadnih sjednica. Zvanični prijemi su gubljenje vremena, tamo zapravo niko nikoga ne čuje i ne vidi. Dobar dan, kako ste putovali, je li lepo vreme, idete li negde posle, do viđenja, moram da idem dalje. Više volim razgovore kad se sedi na podu nego one za raskošnom trpezom”, priča Jelisaveta.

Kneginja Jelisaveta Karađorđević, ćerka kneza Pavla, jugoslovenskog regenta obrazovanog u Oksfordu, i princeze Olge, ćerke grčkog i danskog princa Nikole i vojvotkinje Jelene Vladimirovne Romanove, rođena je na Bijelom dvoru 1936. godine. Idilično aristokratsko djetinjstvo za koje ni ona sama danas nije sigurna da nije bilo bajka, naglo je prekinuto ultimatumom koji je 1941, uz ostale članove kraljevske porodice, dobio njen otac: za četiri sata napustite zemlju. Vozom iz Topčidera otputovali su u prvo u Atinu, odakle su nastavili u Egipat, da bi im, uz logističku pomoć britanske obavještajne službe, kao konačno utočište bila određena Kenija. Poslije izvjesnog vremena, kad je engleski kraljevski par, koji je i krvnom linijom povezan sa Karađorđevićima, doputovao u Johanesburg, knez se sa porodicom preselio u Južnoafričku Republiku, a nakon rata, 1948. godine vratio se u Evropu.

Grad u kom se dvanaestogodišnja princeza ponovo susrela sa civilizacijom starog kontinenta bila je Ženeva. Poslije afričkih prostranstava djelovala joj je tijesno i klaustrofobično, ali tamo se nije dugo zadržala. Već 1953. godine, poslije kratkotrajnog boravka u Parizu, živjela je u Londonu i s majkom se, u Diorovoj haljini, pojavila na krunisanju engleske kraljice Elizabete. Sa princom Čarlsom, za kog tvrdi da je, suprotno slici u javnosti, nesvakidašnje inteligentan i interesantan, i dan-danas je u vrlo bliskim odnosima.

“Prvi put smo se sreli kad je imao godinu dana. On mnogo vrijedi, ali, nažalost, engleska štampa je surova i voli da ruši autoritete. Uvijek su bili naklonjeniji princezi Diani jer je bila lijepa i elegantna. Malo se zna o tome, ali Čarls je nevjerovatan, kao i njegov otac. Obojica su u zemlji napravili čuda. Otvorili su oči javnosti za mnoge stvari, između ostalog i za ekologiju. Ali, skromni su, a to štampa ne toleriše. Kamila mi je simpatična, mada je nisam često viđala. Sa Vilijamom i Harijem provodila sam vrijeme kad je jedan imao pet, drugi šest godina. Jednom sam tamo bila za vikend, Dajana se samo pojavila i otišla. Sutradan ujutro Hari je ušao kod mene u sobu i rekao: „Došao sam samo da dobijem zagrljaj.“ Bio je presladak. A kraljica je čudo! Sa devedeset godina ona radi ozbiljan posao za državu”, objašnjava Jelisaveta.

Razbijajući predrasude da plava krv, posebno u prohladnoj Britaniji, ne može da uzavri, nakon školovanja na Oksfordu Jelisaveta se prvi put udala. Na skijanju u Austriji upoznala je zgodnog njujorškog konfekcionara čelične muške ljepote i prefinjenih manira, Hauarda Oksenberga. Zajedno su otišli u Njujork, gdje su dobili dvije kćerke, Katerinu, koja se kasnije proslavila kao glumica u prvoj modernoj sapunici “Dinastija”, i mlađu, ChristinuKristinu, koja je postala spisateljica.

Amerika je bila novo poglavlje u kneginjinom životu. Brzo se ispostavilo da je tamošnjim džet-set krugovima mnogo zanimljivija princeza bez kraljevstva nego šarmantni biznismen koji ju je uveo u društvo. Čak i posle razvoda od Hauarda, Jelisaveta je bila omiljen gost na prijemima i zabavama u visokom društvu. Iako ona sama tvrdi da je Amerikancima imponovalo njeno plemićko porijeklo, svakome ko ju je upoznao, jasno je da to uopšte nije slučaj. Neko ko je do svoje dvadesete godine doslovce obišao pola svijeta, upoznao sve važnije prinčeve i kraljeve, ko je u direktnom sukobu sa aveti komunizma, a uz svu svoju briljantnu pamet i obrazovanje savršeno pažljivo sluša svakog s kim se upusti u razgovor plenio bi sve i da je rođen na plantaži pamuka u Alabami, a ne na Bijelom dvoru. Jelisaveta je oduvijek imala specifičan komunikacijski kod: Iako joj se u očima u svakom trenutku jasno vidi da razmišlja sto na sat, ona govori malo, precizno, duhovito i uvijek s poentom.

Holivudske zvijezde, producenti, bogati industrijalci i uticajni političari počeli su da je salijeću, što zbog bajkovitog bekgraunda, što zbog vedrine koju je zarazno širila svuda oko sebe. Istoriju svog izgnanstva, koju bi većina normalnih ljudi predstavila kao golgotu, ona je prikazivala kao zanimljivi safari.

“Jedna žena, Japanka koju sam srela u Njujorku kad sam imala 26 godina, rekla mi je na ulici: „Zašto ne pokušaš da se nasmiješ?“ Shvatila sam da hodam okolo sa tmurnom grimasom i onda se sve promijenilo. To je moja lična filozofija: čovjek može da bira da li je ono što mu se dešava pozitivno ili negativno. Ja biram da sve oko sebe pretvorim u pozitivno. To može svako. Svi mi sa sobom kroz život nosimo ono što se u engleskom kaže pain body. To je sjenka koja nas tjera da patimo, kritikujemo, budemo tužni ili bijesni na nešto. Kad se toga oslobodimo, patnja i bol postaju nepotrebni. Nemamo zbog čega da se žalimo. Ne volim patetiku, mrzim da sebe vidim kao žrtvu”, priča Jelisaveta.

Njena životna filozofija osvojila je njujorško visoko društvo, a tamo je upoznala i legendarnog Momu Kapora koji je o njoj napisao antologijski roman “Zoe”.

“To je čudno, pošto smo se vidjeli samo jednom, na jednoj večeri kod Svetlane Stone. Njegov francuski bio je vrlo slab, a engleski tad nije govorio uopšte. Bilo mi je interesantno da ga upoznam jer tad nisam znala ni riječ srpskog. Komunikacija je bila minimalna, a on je napisao roman. Takvi su pisci. Ne znam, možda je dovoljno pet minuta za inspiraciju. Poslije smo ručali negdje na rijeci, u Beogradu”.

Poslije Hauarda princeza Jelisaveta imala je još dva braka, sa Britancem Neilom Roksburgom Balfourom, bankarom koji je prešao u politiku i postao poslanik Evropskog parlamenta, s kojim je dobila sina Nikolasa, i sa bivšim premijerom Perua, Manuelom Uloa Eliasom. Ipak, više od svih brakova pažnju je privukla njena vjeridba sa jednim od najvećih holivudskih glumaca svih vremena, Ričardom Bartonom, kog je upoznala nakon njegovog razvoda od Elizabet Tejlor. Njemu je imponovala njena plava krv, a ona je mislila da će s njim zakoračiti u svijet kinematografije.

Počeli su zajedno da snimaju jedan film koji nikad nije završen. Kad se pred njom onesvijestio od viskija, a ona pozvala policiju, pomislila je: „Samo mi još on fali u životu.“

Pred kraj osamdesetih godina prošlog vijeka, kad je Srbija polako počela da – naravno, posthumno – priznaje kneza Pavla kao značajnu istorijsku ličnosti, otvorila su joj se vrata da se vrati kući, o čemu je sanjala tokom decenija izgnanstva. Kao dijete, u Keniji je često maštala kako samo treba da zatvori oči, izbroji do deset, i kad ih otvori, biće kod kuće u Bijelom dvoru. Ipak, soba iz njenog djetinstva više je nije privlačila. Radije je boravila u dječjim bolnicama, gdje je svake godine, zahvaljujući fondaciji koju je osnovala, doturala ljekove, pa i ljekare.

“Od 1989. svake godine organizovala sam preko fondacije svoj dolazak ovde. Donosila sam medicinsku pomoć djeci u Srbiji, a sredstva sam prikupljala na različitim manifestacijama u Njujorku, pozorišnim događajima ili aukcijama. Jednom smo na Brodveju producirali predstavu “Bring in the noise, bring in the funk” u kojoj je glavna zvijezda bio sin Denija lovera, Savion”, prisjeća se Jelisaveta.

Sa istim onim osmijehom koji joj je zauvijek poklonila nepoznata Japanka u Njujorku, princeza Jelisaveta je svom u međuvremenu posrnulom kraljevstvu, osim ljekova i humanitarne pomoći, uspjela da vrati i značajan dio istorije, posebno onaj koji se tiče njenog oca. Uz to, napisala je više knjiga za djecu, ali potpisala i dva parfema: E i Jelisaveta.

Za svoje dobrotvorne akcije dobila je brojna priznanja, a uz to je postala član reda Bijelog krina, što je ženski ogranak reda Templara. Duhovito baš na njen način, pokazala je da je viteštvo must-have aksesoar svake dame koja drži do sebe.