Oliver Dragojević bi 7. decembra slavio 73. rođendan, a mi vam otkrivamo kako je dobio ime, šta je želio da bude kad je bio mali, šta je za života govorio o sebi, koliko je žena uticala na njegovu karijeru i još neke zanimljivosti.
Splitski “stari morski vuk” životnu bitku izgubio je 29. jula 2018. godine, godinu dana nakon što mu je dijagnostikovan rak pluća. Ostao je upamćen kao jednostavan čovjek, suprug, otac, djeda, koji je imao strpljenja za sve, čak i za fanove koji su mu svakodnevno prilazlili na ulici.
Oliver Dragojević rođen je 1947. u Splitu, kao peto dijete Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole “Natko Nodilo”, u koja je tada bila porodilište. Ime mu je odabrala majka, nazvavši ga po Oliveru Tvistu.
“Govorila je poslije da je to bilo zato što smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije mog rođenja, dvije u Veloj Luci odmah nakon rođenja, a jedna u partizanskom logoru u El Shatu, u Egiptu, od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša”, ispričao je Oliver jednom prilikom.
Kad su ga kao malog pitali šta bi želio da postane kad poraste, govorio je mesar. Razlog ovog odgovora je to što Oliver dolazi iz siromašne porodice. Poznavao je dječaka, sina jednog mesara kod kog se svaki dan jelo meso, to ga je toliko fasciniralo da je i sam želio da postane mesar.
Već u najranijem djetinjstvu pokazao je afinitete prema muzici, a prvi instrument koji je zasvirao bila je usna harmonika, koju mu je kupio otac kad je imao pet godina. Pet godina kasnije na kredit mu je kupio i prvu gitaru s kojom je prvo zabavljao ukućane, a kasnije i prijatelje. Zanimljivo je i to da je Dragojević znao da svira i klavir, klarinet, saksofon i orgulje.
Još jedna malo poznata zanimljivost vezana za same početke pjevačke karijere je to da je prvi javni nastup Oliver imao 1957. godine, kad je sa starijim bratom Aljošom nastupio na Radio Splitu, pjevajući njima omiljenu “Dianu”, a Zlatko Gal u knjizi ”Oliver: južnjačka utjeha” navodi kako su nakon tog nastupa nastavili sa svirkama na ljetnjoj terasi restorana u splitskom brodogradilištu.
Nakon razočarenja s “Picaferajem”, pjesmom s kojom se prvi put pojavio na Splitskom festivalu, a koja je doživjela debakl, Oliver je četiri i po godine bio i gastarbajter. Svirao je u inostranstvu, od Njemačke i Švedske, preko Švajcarske, Engleske do Meksika. Osim što je vidio svijet, tvrdio je da je upravo tako i “pokvario” svoj glas, koji je baš kao takav postao obožavan i njegov zaštitni znak.
“Otišao sam 1967. i ostao do 1972. pune četiri i po godine, svirajući baš svakoga dana od osam uveče do četiri ujutro. S godinama mi je glas postajao jedan ugodni bariton. Duvan je učinio svoje. Puno sam pušio, puno se trošio, pa mi je glas postao hrapav kao turpija. I to je postala moja boja”, prisjetio se muzičar jednom prilikom.
Ljubavna priča između Olivera i njegove supruge, Dubrovčanke Vesne svima je poznata, ali zanimljivo je to što je pjevač prema njoj bio sve samo ne klasični Balkanac. Tako je udovica za hrvatske medije skoro ispričala kako Oliveru nije bilo bitno da li će mu pristaviti ručak u jedan ili dva, ili koji sat kasnije, a mnogo puta je i sam spremao ribu koju bi upecao.
“Ajde ti na kafu s prijateljicama, nije bitno kad će ručak, možemo ručati i u četiri”, govorio bi Vesni Oliver često.
Malo je poznato i da je upravo supruga Vesna zaslužna sa dva Oliverova velika hita.
“Nisam se ja miješala u njegovu muziku i karijeru, ali dva puta sam intervenisala. Prvi put kada sam mu zatražila da pjesmu “Lijepa bez duše” prepjeva sa italijanskog. Drugog puta sam ga molila da snimi “Kad mi dođeš ti”, prisjetila se Vesna Dragojević.
Posljednji nastup, prvi nakon što mu je dijagnostifikovana bolest, Oliver Dragojević održao je u splitskom Hrvatskom narodnom pozorištu 15. oktobra 2017. godine u sklopu humanitarnog koncerta “Vjeruj u ljubav”, koji je organizovala Županijska liga za borbu protiv raka. Publiku je tad dirnuo gestom kojom se našalio na vlastiti račun, skinuvši u jednom trenutku kapu, pokazavši posljedice hemoterapije.
Za života, Oliver se smatrao čovjekom iz naroda, a jednom prilikom objasnio je kako sebe vidi.
“Normalno je da mi, kad šetam gradom, ljudi prilaze, da se pozdravljam s puno njih, da stanem i s ljudima popričam. Do mojih brojeva telefona svako može da dođe, u životu nikad nisam imao tajni broj. Nisam uobražen i zapravo volim ljude, samo koji put napravim facu zato da baš ne moram uvijek i u svakoj prilici da razgovaram sa svakim kome to pade na pamet”, svojevremeno je pričao Dragojević i objasnio:
“Ja sam zapravo jedan smiješan tip. Znam da bi mi sad psihijatri postavili dijagnozu kako zapravo uživam u popularnosti i podsvjesno želim kontakte s ljudima. Ali i to samo znači da sam normalan, jer svi normalni ljudi imaju neku psihijatrijsku dijagnozu”.
Posljednja pjesma koju je Oliver snimio bila je kompozicija dugogodišnjeg saradnika i prijatelja Zlatana Stipšića Džibonija “Gdje to piše”, koja je izdata neposredno prije nego što se saznalo da je pjevač obolio, a čiji tekst izgleda kao da je pisan biografski baš za novonastalu zdravstvenu situaciju Dragojevića”.
Gospodin! Neponovljiv!