Popularni pop pjevač Željko Vasić, godinama ima problema sa anksioznošću. Kaže da je lijek u suočavanju sa samim sobom, a da medikamenti ne pomažu “na duže staze”.
Vasić u razgovoru za Story priznaje da strahuje za svoju porodicu jer mu, kako kaže, djeca odrastaju u vremenu “kulturološkog genocida”.
Pritisak u svakodnevnom živou donosi mu posao za koji kaže da je kocka jer ulaže velika novčana sredstva ne znajući kako će neka pjesma proći kod publike.
Ljetovali ste u Crnoj Gori, a za to vrijeme desio se pokušaj pljačke vašeg stana na Novom Beogradu. Koliko vas je potresao taj incident?
“Bio je šok za moju suprugu i klince, a ja se u stresnim situacijama trudim da ostanem pribran i razumno reagujem. Nakon što sam na Fejsbuku objavio gdje se nalazim s porodicom, sjutradan su mi obili bravu i špijunku. Ili je neko naišao, ili je blokirana brava, pošto imamo takav mehanizam, ali do pljačke nije došlo. Sigurno su tipovali naš stan, mada vrijedne stvari, a prije svega novac, ne držim u kući. Tužno je što se to desilo usred bijela dana”.
Jednom prilikom izjavili ste da se tokom porodičnih putovanja oslobađate anksioznosti zbog koje ste ranije pribjegavali ljekovima. Da li je to iskustvo iza vas?
“To smatram završenim poglavljem, ali skrenuo sam pažnju kako bi drugi ljudi prepoznali to stanje kod sebe. Osamdeset odsto ljudi na planeti pati od anksioznosti. To je odlika onih koji razmišljaju, a toga je bilo manje kada su se ljudi bavili fizičkim radom pa nisu imali toliko slobodnog vremena. Kod mene je to počelo s prelaskom iz Zaječara u Beograd, kada sam imao 14-15 godina. Bilo je to veoma frustrirajuće za jednog klinca koji iz male sredine dođe u glavni grad. Sve mi je bilo sablasno, pritom su to bile ratne godine, pa mi je Beograd ličio na džunglu. To je najgore vrijeme koje pamtim”.
Kako ste kod sebe prepoznali to stanje?
“Stalno se preispitujem i volim da podvlačim crtu kako bih vidio zbog čega nešto radim. A dileme su inicijalne kapisle za strah. Anksioznost je kada se plašite, a ne znate čega. To je uznemirenost, strijepnja, i javlja se povremeno. Mnogo mi je ljudi pisalo kada sam prvi put o tome govorio i tražilo mi savjet. Ali ja mislim da ne treba tražiti savjete, već stručnu pomoć. Moja žena je psiholog pa je to kod mene išlo malo drugačije”.
Šta vam pomaže da se borite sa svojim strahovima?
“Pozitivan stav, optimizam, ali to ne može da vas izliječi, već samo suočavanje sa samim sobom. Ne smiju da se guraju stvari pod tepih, morate da stanete pred svoje strahove. Suočavanje je teško, ali uspijevam u tome. Mora da postoji doza svjesnosti. S godinama čovjek nauči da se nosi s tim”.
Zvuči pomalo čudno da čovjek sa ostvarenom karijerom i zdravom porodicom ima čega da se plaši. Kakvi su vaši strahovi?
“Iz tuđe perspektive uvijek je sve drugačije i zato nije lako odgovoriti na vaše pitanje. Kod mene su se promijenile stvari onog trenutka kada sam dobio sina i kada sam prvi put osjetio ogromnu odgovornost, jer više nisam upravljao samo svojim životom. Postao sam glava kuće i odgovarao sam za njihovu budućnost. Strijepim za životni put svoje djece, jer ne vidim ništa dobro oko njih. Mislim da se kod nas dešava kulturološki genocid i ne sviđa mi se što moja djeca odrastaju u svijetu u kome se cijene starlete i pogrešne vrijednosti”.
Kako pokušavate da ih zaštitite od loših uticaja?
“Vodim računa o tome s kim se druže i znam roditelje njihovih drugara iz škole i kraja. Idu u državnu školu, jer smatram da i dalje imamo kvalitetne obrazovne ustanove. Moj sin ima jedanaest godina i nema nikakvu želju da ostane u Srbiji, a za mene to je veoma tužno. On već zna i istražuje fakultete u Americi i Italiji. I sam sam mogao da odem iz zemlje više puta, imao sam realne ponude, ali nikada to nisam želio, a moj sin već ide na kurs za programiranje i odlučan je da će se time baviti u inostranstvu”.
Rekli ste da je to jedna od stvari, ali šta vas još muči?
“Brine me i posao kojim se bavim. Nekome to zvuči smiješno, ali ja sam kao kockar. Nikada ne znam kako će proći moja pjesma, svaki put igram na sve ili ništa. Ogroman novac ulažem i rizik je veliki. Stalno sam izložen kritikama, mada me komentari ne dotiču. Komplekse sam prevazišao u osnovnoj školi, ali znam da moje brojne kolege mnogo strahuju od mišljenja javnosti”.
