„Gust dim katrana i uglja koji ostaje u grlu i gromoglasna buka čekića koja zaglušuje”. Tako je početkom 1889. godine, novinar Emil Godu opisao gradilište na kom je nastajao Ajfelov toranj.
Skoro vijek i po kasnije, tačnije 130 godina kasnije, gvozdena građevina postala je jedan od simbola Pariza. Niko danas ne može ni da zamisli prijestonicu Francuske bez njega. Januara 1887, Gustav Ajfel (preduzetnik), Moris Kohlin i Emil Nogir (inženjeri), kao i Stefan Suvestre (arhitekta) počeli su da ga grade, a završen je za Svjetski sajam 1889. godine.
Toranj čoni 18.038 djelova, 2.500.000 zakovica, 60 tona boje, 7.300 tona gvožđa, a građen je dvije godine, dva mjeseca i pet dana. Od objavljivanja ovog projekta, umjetnici i intelektualci su se ujedinili da bi spriječili izgradnju.
Među njima, Emil Zola, Garnier Čarls, Gi de Mopasan i Viktor Sardo koji su 14. februara 1887. objavili pismo u novinama Le Temps, gdje su napali „beskorisnu i monstruoznu Ajfelovu kulu” koju su optužili da želi da uništi druge spomenike grada.
Daleko od ovih polemika, Ajfelova kula je danas postala neodvojiva od grada svjetlosti i kopirana je po cijelom svijetu.
Zivotna prica Mila Djukanovica
Ovo mi nevjerovatno liči na peticije umišljenih stručnjaka protiv nebodera u Podgorici.
Nema to veze sa neboderima, jedni su zavidni, drugi mrze CG.