Zanimljivosti

Da li je monogamija prirodna ili je nametnuta ljudskom rodu?

Ljudska seksualnost se danas temelji na tezi da je monogamija naše prirodno stanje. Ovaj mit raskrinkavaju psiholog i psihijatar, u knjizi o pozadini požude kakva je bila nekad i kakva bi trebala da bude danas.

Danas, jedan od najčešćih razloga za razvod braka su nepomirljive razlike. Izraz koji su popularizovali holivudski parovi, kod kojih je to gotovo uvijek razlog razvoda, zapravo je svojevrstan paravan za pravi razlog razvoda. Nevjerstvo je takođe uvijek negdje pri vrhu. Podaci pokazuju da je nešto više od 40% razvoda često izazvano nekakvom vrstom seksualnog nezadovoljstva, bilo to nevjerstvo, premalo seksa ili različite disfunkcije. No, o tim razlozima, osim u nekim posebnim slučajevima nevjerstva, nikad se ne priča.

Seks je u našem društvu veliki tabu. Činjenica je, takođe, da postoje brakovi bez seksa, brakovi u kojima se supružnici međusobno varaju, u kojima se prave da ne znaju da ovaj drugi vara. Postoje brakovi u kojima su se supružnici pomirili s tim da će do kraja života biti dobri cimeri jer je nestalo strasti, ali djeca…

U društvu koje je opsjednuto seksom mi ustvari imamo velikih problema u svoja četiri zida. Mora li biti tako? Isto su se zapitali i Kristofer Rajan i Kasilda Džeta, doktor psihologije i psihijatar. U knjizi “Seks u zoru: Praistorijsko porijeklo savremene seksualnosti” tvrde kako je monogamija nametnuta ljudima.

Zbog tog neprirodnog koncepta danas pate i muškarci i žene jer su im vjekovima objašnjavali kakva je njihova seksualnost, umjesto da su je sami istraživali.

Za početak, kriv je Darvin, tvrdi dvojac. Iako je uradio mnogo za biologiju i niko ne osporava doprinos njegovog djela “Nastanak vrsta”, činjenica je da je živio u viktorijansko doba opterećeno seksualnom čednošću i sa danas zastarjelim pogledom na seksualnost.

“Žena, uz vrlo rijetke izuzetke, manje je željna od muškarca”, napisao je gospodin Darvin u predgovoru.

Pa kako onda ozbiljno da shvatimo nalaze o ljudskoj seksualnosti čovjeka koji je vjerovao u postojanje ozbiljne ženske bolesti – histerije? U viktorijanskom dobu je vladalo uvreženo mišljenje kako je seks usluga koju žena daje muškarcu. Nažalost, takvo mišljenje nije izašlo iz mode donedavno, a postoje ljudi koji još u to vjeruju. Ženski libido ne postoji ili je blijeda kopija muškarčevog, misle mnogi. Vodeći se tom pretpostavkom, mnogi naučnici su istraživali istoriju ljudskih veza i tako došli do zaključka da je monogamija najprirodnija ljudskoj rasi.

Ali, da li je zaista tako? I zašto onda sve manje brakova opstaje? Znate li uopšte za neki brak u kom nije bilo posrnulih ili u kom bar jedan od partnera nije poželio da spava s nekim drugim?

Zašto ljudi, više nego ijedna druga vrsta na planeti, razmišljaju o seksu, maštaju o njemu, masturbiraju i, na kraju krajeva, toliko često to rade?

Rajan i Džeta nisu povjerovali u tu priču. Počeli su od naših prvih rođaka, čovjekolikih majmuna. S šimpanzama i bonobo majmunima imamo najviše sličnosti te se s njima najčešće i upoređujemo. Ali, to radimo vrlo selektivno. Kad raspravljamo o ljudskoj ratničkoj, krvoločnoj prirodi tu su nam šimpanze dežurni krivci.

Ali kad tražimo sličnosti s našim seksualnim navikama, ne okrećemo se bonobo majmunima. Važno je pomenuti da su, uz ljude, oni jedini primati koji se ljube u usta, dugo se gledaju u oči prije seksa i kod kojih su ženke polno aktivne tokom cijelog ciklusa.

Ne, bonobo su za nas promiskuitetni jer imaju seks iz zabave i tako rješavaju društvene probleme.

Kad pričamo u ljudskoj seksualnosti, odjednom pričamo o – gibonima. To su mali, čovjekoliki majmuni s kojima smo se genetski rastali prije 22 miliona godina (za razliku od bonobo i šimpanzi, s kojima smo se rastali prije pet do šest miliona godina). Ali, gle čuda, giboni su jedini čovjekoliki majmuni koji su monogamni i zato odgovaraju pretpostavkama o prirodnosti ljudske monogamije.

Još jedan argument onih koji smatraju da je monogamija prirodna jeste taj da su se naši preci u praistoriji grupisali u parove kako bi preživjeli. Priča ide otprilike ovako: uslovi za život bili su surovi. Ženi je od muškarca bila potrebna zaštita jer je on mogao da obezbijedi hranu i sklonište. Ona mu je, zauzvrat, ponudila ekskluzivni pristup njenoj seksualnosti. Muškarcima je to jako važno, a to je isto tako navodno urođeno tom polu jer žele da osiguraju širenje isključivo svoga genetskog materijala. Rajan i Džeta takav pristup nazivaju “kremenkizacijom istorije”.

Podsjećaju i kako je pogrešno stvarati pretpostavke o životu naših predaka na temelju današnjih iskustava. To što zamišljamo da je porodica Kremenko živjela u kamenom dobu praktično isto kao i mi, samo zato što nam se to čini zabavnim ili logičnim, ne znači da je to istina. Zauzvrat, nude pogled na plemenska društva koja postoje i danas, a u kojima je seksualna sloboda prirodna, mijenjanje partnera ne izaziva osudu društva nego se podstiče, a važnost očinstva, pa i majčinstva, ne postoji. Takav pristup pobija i teoriju o neizbježnosti patrijarhata.

Ne zna se ko je otac, a nije ni bitno

Naime, suprotno vjerovanju mnogih sociologa da je patrijarhat univerzalan svim ljudskim društvima koja postoje i koja su ikad postojala, rat polova uopšte nije potreban za skladno i mirno društvo. Rajan i Džeta kao jedan od primjera navode narod Mosuo koji živi na jugozapadu Kine. U toj zajednici, koju čini oko 56.000 ljudi, seksualna nezavisnost i sloboda podrazumijevaju se za oba pola. Koje je čije dijete, nije važno.

Argument o važnosti očinstva pada u vodu kad vidimo situaciju plemena koja žive u Amazoniji. Plemena na tom području vjeruju kako se dijete u ženinoj utrobi stvara akumuliranjem sperme. Bukvalno, žena treba da ima seksualne odnose sa što više izabranih partnera kako bi svom djetetu pružila što bolje šanse. Pa tako bira onoga koji je najbolji lovac, koji ima najljepše lice ili najsnažnije ruke. A kad se dijete rodi, odgajaju ga svi – jer svi su mu očevi. U tim društvima, patrijarhat, a ni matrijarhat ne postoje jer nema potrebe za kontrolom bilo čijeg seksualnog ponašanja.

Istu situaciju srijećemo i kod naših rođaka bonobo majmuna. Iako su ženke najpoštovanije članice plemena, muškarci im nisu potčinjeni.

Kod bonobo majmuna ženke su seksualno aktivne, zbog čega su muškarci manje frustrirani jer ne postoji jaka konkurencija.

Zbog nepoznatog očinstva stvara se manje mužjačkih saveza te postoji manje ubistava mladunčadi i raširenija očinska briga. Kod šimpanzi takav sistem ne postoji. Patrijarhat smo, čini se, naučili od njih, jer za razliku od bonoboa, kod šimpanzi postoji jaka konkurencija među mužjacima za parenje. Nisu rijetka ni silovanja, a alfa mužjaci ubijaju mladunčad koja nisu njihova kako kasnije ne bi potkopavali njihov autoritet.

Više se ne postavlja pitanje koji sistem je bolji, nego zašto smo izabrali onaj koji je očito lošiji po nas.

Rajan i Džeta nisu napisali “Seks u zoru” kako bi nas pozvali da se vratimo životu na drveću ili da potpuno odbacimo moderan način života i vratimo se sakupljanju plodova. Ali je i više nego jasno kako seksualnost koju praktikujemo ne funkcioniše. Brojni su razlozi zbog kojih znamo da monogamija nije prirodan koncept, a argumenti su svuda oko nas. U statistici, u vezama naših prijatelja, u brakovima. Koliko je ljudskih odnosa i dječjih života uništeno razvodima jer on nije mogao da ga drži u pantalonama? Ili jer je ona htjela frajera u kožnoj jakni?

Mnoge pogrešne pretpostavke vodile su današnjem stanju. Jedna od najsnažnijih je da je želja žena za seksom bila priznata bolest – histerija. Ljekari su je, inače, liječili masažom vulve koja je dovodila do nervnog paroksizma koji je pacijentkinji davao privremeno olakšanje. I to sve do 1952. godine, kad je precrtana sa službenog spiska bolesti.

Tagovi

Send this to a friend