Scena iz gradskog autobusa na liniji 37 u Beogradu djeluje krajnje jednostavno. Trebalo bi da prestavlja našu svakodnevicu, ali nažalost nije tako i baš zato postala je vijest.
Jedan Beograđanin prepričao je susret na svom Fejsbuk profilu, a mi vam ga prenosimo u cjelosti:
“Hoćes bombonu?
Ispred mene stoji i smješka se dječak od nekih deset godina. U rukama drži kesicu čokoladnih bombona i pruža ih ka meni. U njegovim očma nema ničega sem čistog sjaja, iskrenosti i želje da sa nekim podijeli bombone.
U mojoj glavi haos, brojevi i brige. Gledam ga tupo, ali sa osmijehom na licu. Odmjeravam sa nekom dozom nevjerice, jer, danas je lijepa riječ rijetkost, a iskreni gest nepoznatog dječaka, nešto što posljednje očekuješ da doživiš na okretnici autobusa ispod Pančevačkog mosta.
Al’ to je život, doživis nešto lijepo na mjestima i u situacijama kada se najmanje nadaš.
Danas mi je bio potreban taj dječak sa takvim pitanjem.
Dječak u blijedoj mornarskoj majici, sivoj trenerci, sa rancem na leđima i sa kesom bombona u rukama.
Dječak koji šofera autobusa i mene nudi bombonama.
Nešto mi govori da je taj mališan saznao cijenu tih bombona dosta prije svojih vršnjaka, pa zbog toga i želi da ih podijeli sa potpunim strancima.
Ne znam da li je svjestan, ali ovaj njegov gest vraća osmijeh na lice, vraća vjeru u ljude i govori mi da tamo napolju još ima djece koja uče kako se postaje čovjek.
Takva djeca sjutra postaju ljudi kojima se ponosiš. Ljudi zbog kojih ti je drago da živiš sa njima u istom gradu, da hodaš sa njima rame uz rame.
– Ne hvala. To je bilo jedino što sam mu rekao, ali kroz glavu su mi prolazile salve riječi.
Mislim da je i njemu to bilo dovoljno. Sve drugo bilo bi suvišno, i sasvim nepotrebno.
I dok ovo pišem u 37-ici, prilikom povratka kući, tri njegova vršnjaka prave haos. Psuju, udaraju se i svojim ponašanjem maltretiraju ostale putnike. Djeca. Umivena, lijepo obučena i nekulturna.
Za razliku od heroja mog dana, oni su imali lijep start u životu, ali samo nekim tajnama i sudbini poznatim putevima, nisu dobila od roditelja i ono što je potrebno da se izraste u čovjeka. Pojam o poštovanju, kulturi i manirima.
Svakoga jutra imamo izbor u vidu toga da li želimo da budemo heroji ili antiheroji, on je samo na nama.
Nema neke naročite nagrade za trud, ali ako se svako od nas potrudi da najbolje predstavi ovaj grad, osmijeh nam je zagarantovan.
Uvijek imaš izbor da budeš širokog srca kao dječak sa bombonama”.
