Kasnih 1880-tih, tijelo šesnaestogodišnje djevojčice je izvučeno iz Sene.
Djevojka je bez sumnje izvršila samoubistvo, na njenom tijelu nije bilo tragova nasilja, ali njena ljepota i enigmatični osmijeh koji je posthumno nosila na licu naveli su pariskog patologa da naredi izradu posmrtne maske.
U romantičnom kraju XIX vijeka, djevojčino lice postalo je ideal ženske ljepote u Evropi. Protagonista Rilkeovog romana iz 1910. godine “Sveske Malte Laurids Brige”, piše:
“Modelar, pored čije radnje prolazim svakog dana, okačio je dvije gipsane maske pored svojih vrata. Jedna je lice mlade žene koja se udavila, čiji obris su uzeli u mrtvačnici, jer se smijalo tako varljivo, kao da je znalo.”
Lice mlade nepoznate davljenice upotrijebljeno je 1958. godine kao model za “Rescue Annie”, prvu lutku za vježbanje prve pomoći, na kojoj je hiljade studenata vježbalo vještačko disanje.
Iako je identitet djevojke zauvijek ostao misterija (“Djevojka iz Sene”), njeno lice je postalo najljubljenije lice svih vremena.
Kad bih znao kako je i zbog čega ta lutka nastala, ja se sigurno na nju ne bih vježbao.
Ekstremno morbidno.