Glen Kaningem, čovjek koji nije mogao da hoda, ali je trčao najbolje na svijetu

Ovo je neobična priča o čovjeku koji je pobijedio volju sudbine i u trku ispunio sve svoje snove, nošen silnom vjerom i istrajnošću!

Priča Glena Kaningema je možda stara, i sakrivena pod prašinom zaborava, ali je zato sigurno jedna od najinspirativnijih u istoriji sporta, u čijoj su srži hrabrost, nada i bezuslovna vjera. Slavni atletičar harao je trkačkim stazama 30-ih godina 20. vijeka, a ostao je upamćen kao najbolji američki dugoprugaš svih vremena, olimpijski vicešampion i svjetski rekorder na 1500 i 800 metara.

Na čuvenom „Medison skver gardenu” izvojevao je trijumf na 21 od 31 trka na kojima je učestvovao. Bio je jedan od prvih trkača koji je zaprijetio da dionicu od 1500 metara pretrči za manje od četiri minuta. Rezultati ipak ne mogu da dočaraju najvažnije – isti taj mladić koji je ostvario silne uspjehe i upisao se u atletske veličine i najbolje trkače na duge staze u istoriji, godinama je u djetinjstvu bio nepokretan, a noge su mu u jednoj nesreći bile uništene.

Porodica Kaningem 4. avgusta 1909. u Atalanti u Kanzasu postala je bogatija za jednog člana – na svijet je došao mali Glen. U kriznim godinama uoči i poslije Prvog svjetskog rata nije bilo neobično da dječica od svega šest, sedam godina već zarađuju za život i na taj način pomažu porodici. Tako je Glen već od sedme godina zajedno sa starijim bratom Flojdom imao „posao” – njihov zadatak je bio da se svako jutro u lokalnoj školi pojave prije svih, potpale peć i zagriju prostoriju za profesore i ostale đake.

Mjesecima su dva dječaka marljivo i strpljivo palili staru, gvozdenu peć, i niko nije mislio da je to rizično zaduženje. Međutim, jednog zimskog jutra, u staroj, trošnoj kući koja je predstavljala školu, izbio je požar, jer je neko u peć umjesto kerozina stavio benzin. Dok je pomoć stigla, 13-godišnji Flojd već se ugušio u plamenu, dok su Glena izvukli iz vatre onesviješćenog, više mrtvog nego živog. Tada slabašni osmogodišnjak danima je nakon nesreće bio u nesvjesnom stanju, a donji dio tijela bio mu je potpuno razoren, toliko da su ljekari sa sigurnošću tvrdili da više nikada neće moći da ustane iz invalidskih kolica, čak su predlagali amputaciju obje noge.

Godinama kasnije američki atletičar ispričao je kako je nekoliko puta u rijetkim trenucima svijesti načuo razgovor ljekara sa njegovom majkom u kome su tvrdili da će najvjerovatnije izgubiti bitku sa životom, i da je tako možda i bolje nego da provede život kao bogalj, potpuno nepokretan od struka pa nadolje. Glen je čak i tada, u tom polusvjesnom stanju, čvrsto odlučio da se neće predati, da će preživjeti i da će hodati – ponovo će hodati!

I zaista, uprkos pesimističnim prognozama, on se oporavio i preživio, ali su mu, nažalost, donji ekstremiteti bili „razoreni“ – meso koljena i potkolenice bilo je izjedeno u plamenu, a spržena desna noga postala je kraća od lijeve. Ljekari su savetovali da svakodnevno masira i isteže noge kako bi bar vratio osjećaj u njih, ali i pripremili su Kaningemove da će san o tome da Glen ponovo prohoda vjerovatno zauvijek ostati samo san!

“Vremenom mi se osjećaj vratio, ali bilo koji pokret izazivao je ludačku bol. Posebno kada mi je otac protezao noge. Sjećam se, kada bi se on umorio od masiranja, majka bi nastavila, a kada ni ona više ne bi mogla, ja bih sam to radio”, rekao je jednom prilikom čuveni američki reprezentativac.

Silovita želja i velika vjera da će ponovo hodati nisu napuštala Glena koji je imao samo jednu viziju, da svojim nogama vrati život! Ni dvije godine od incidenta, on se odmarao u bašti na proljećnom suncu, kao po običaju u svojim kolicima. Najednom, bacio se iz kolica, počeći da puzi i da se bacaka po travi, vukući noge za sobom, odlučan da dođe do ograde koja je uokvirivala imanje.

Ono što je desetogodišnji dječačić namjerio, uspjelo je, samim čudim uspravio se i stao na noge pridržavajući se za ogradu. Tako su započeli njegovi svakodnevni napori, nije bilo trenutka da ne vježba i pridržavajući se uz tu ogradu, uči ponovo da hoda. U periodu od narednih nekoliko mjeseci na zaprepašćenje svih ljekara i okoline Glen je zaista ponovo hodao. I ne samo to – on je trčao. Trčao je kao gazela, možda ne glatko i bez napora kao ostali, ali brže od svih!

“Umjelo je đavolski da boli dok hodam, ali dok sam trčao ništa nisam osjećao. Zato sam stalno trčao, trčao do iznemoglosti. To je bilo jedino što sam radio”, ispričao je Kaningem.

Sa 12 godina bio je najbrži u konkurenciji svojih vršnjaka. U gimanziji je postavio nacionalni rekord pretrčavši 1500 metara za četiri i po minuta, što je tada bilo gotovo nepojmljivo. Na fakultetu se pridružio atletskom timu u kome mu nije bilo ravnog. Mnogi nisu vjerovali u njega, morao je satima prije trke da se zagrijava i radi vježbe za noge, kako bi ubrzao cirkulaciju, ali su istrajnost i upornost „radile“ za njega i on je postao dio američke olimpijske selekcije.

Učestvovao je na Olimpijskim igrama 1932. u Los Anđelesu i zauzeo je četvrto mjesto u trci na 1500 metara. Na sljedećoj Olimpijadi u Berlinu 1936. u istoj trci osvojio je srebrnu medalju. Dobio je 1933. počasno odlikovanje za razna dostignuća u trčanju na srednjim prugama i tada su ga prozvali „Gvozdeni čovjek iz Kanzasa“. Svjetski rekord u trci na 1500 metara na otvorenom oborio je 1934, ali planetarni rekorder postao je i 1936. u dionici na 800m. Pri kraju karijere, 1938. postavio je još jedan svjetski rekord – na 1500 metara u dvorani.

Novčane nagrade koje je dobijao kao najbolji na trkama i elitnim takmičenjima, Glen je uložio u dva salaša – nije volio luksuzan život. U godinama koje će uslijediti razveo se od supruge Margaret, ali je ljubav i sreću pronašao sa Rut, koja je podigla njegove dvije kćerkice iz prvog braka i rodila mu još desetoro djece. Nakon penzionisanja, Glen je služio u američkoj mornarici, potom je na koledžu predavao motivaciju i psihičku edukaciju, da bi se u poznijim godinama zajedno sa Rut posvetio vođenju doma za problematičnu djecu i tinejdžere na svom imanju.

“Kroz našu kuću prošlo je skoro 10.000 mladih. Često nas je u jednom trenutku živjelo više od 80 pod istim krovom. Šta je bio recept za tu problematičnu djecu? Samo strpljenje i tolerancija”, rekao je novinarima jednom prilikom nekadašnji svjetski rekorder.

Veliki, nenadmašni Glen Kaningem, čovjek koji je prkosno životu pokazao da se može i nemoguće, ako u sebi imaš volje i smjelosti za to, preminuo je 1988. godine, ostaviviši u amanet „krilaticu” koja ga je „gurala” naprijed kada je bilo najteže:

“Ali koji se nadaju Gospodu, dobijaju novu snagu, podižu se na krilima kao orlovi, trče i ne posustaju, hodaju i ne umaraju se”.