Abu Dabi je grad u kojem živi čak 80 odsto stranaca.
U Ujedinjene Arapske Emirate moguće je doći sa trogodišnjom radnom vizom, koja vam omogućava da dovedete i bračnog partnera i maloljetnu djecu. Kada napune 18 godina, sinovi moraju da nađu posao ili upišu neki fakultet. Samo neudate ćerke mogu da ostanu sa roditeljskom vizom i nakon punoljetstva.
Za razliku od, na primjer SAD, gdje radne vize nude mogućnost dobijanja stalnog prebivališta, eventualno i državljanstva, u UAE ne postoji dugoročna mogućnost ostanka za strane državljane. Ako strani državljanin izgubi posao ili dođe do doba za penziju (u većini firmi to je 60 godina), on jednostavno mora da napusti Emirate, bez obzira koliko je godina živio u toj zemlji, pa čak i ako je rođen tamo.
Zbog toga su brojni mladi ljudi često primorani da napuste UAE. Toga su svjesni još od djetinjstva, zbog čega nikako ne mogu da osjećaju Emirate kao svoj pravi dom. Iako su proveli dobar dio, ili čak cijelo djetinjstvo tamo, iako su išli u iste škole, držali se istih pravila kao i malobrojnije lokalno stanovništvo, oni nikada nisu bili građani te zemlje, niti su ikada to mogli postati.
To je razlog zbog kog gotovo svi jednom napuste ovu zemlju, a najduže ostaju oni koji su zbog duga primorani na to, koji su ‘zaglavili’ u Emiratima, piše o svojim iskustvima u Abu Dabiju u knjizi ‘Temporary People‘ Dipak Unikrišnan.
