Groblje ronilaca, plava rupa ih guta

Smrtonosne podvodne katedrale odnose živote, a ronilaci sve češće ignorišu upozorenja.

U kafićima grada Dahaba na Sinajskom poluostrvu u Egiptu svakodnevno se iznova ponavljala ista rečenica među brojnim zaljubljenicima u ronjenje: “Ako se to dogodilo Stivu, može se dogoditi bilo kome”.

Prošle godine u julu se Stiven Kinan (39) iz Dablina utopio dok je nadgledao ronjenje svjetske rekorderke Alesije Zekini (25) u slobodnom ronjenju (102 metara dubine).

Dok je pokušavala da pređe takozvani luk zloglasne Plave rupe koristeći se samo jednim dahom, Alesija je postala dezorijentisana.

Kad iskustvo ne znači ništa

Kinan je požurio da joj pomogne i vodio je do površine. Ona je uspjela da se izvuče nepovrijeđena, ali on se onesvijestio. Pronađen je kako pluta licem prema dolje, nekoliko stotina metara dalje.

Ronjenje u Plavoj rupi u Crvenom moru

Kinan je bio jedan od najboljih u svom poslu. Njegova smrt služi kao mračan podsjetnik na vjerovatno jedno od najopasnijih mjesta za ronjenje na svijetu.

Plava rupa je ponor dubok 120 metara, udaljen 8 kilometra od grada Dahaba. Zovu je “groblje ronilaca”, međutim to ne sprečava hiljade njih da svake godine dolaze ovdje da rone, ignorišući sve više metalnih ploča koje vise na obližnjoj stijeni, a podsjetnik su na tragično poginule, piše “Gardijan”.

Sakupljač kostiju

Bez javnih zapisa, teško je reći koliko je Plava rupa uzela ljudskih žrtava. Ronioci u Dahabu kažu da je taj podatak najmanje 200 njih u posljednjih deset godina.

Jedan muškarac ne bavi se igrama pogađanja, a on je 53-godišnji Tarek Omar. Tehnički ronilac iz Dahaba počeo je da istražuje Plavu rupu 1992, fasciniran pričama o prokletstvu.

Omar je postao slavan kad je 1997. iz rupe izvukao tijela Matina Garea i Konora O′Regana. Od tada je iz Plave rupe izvukao 20 tijela, tako zarađujući mračni nadimak “sakupljač kostiju”.

Na 56 metara dubine, zid stijene nestaje, otkrivajući šupljikavi tunel dug 26 metara iz Plave rupe do dubokog okeana.

“Prekrasno je, čini se poput stajanja u podvodnoj katedrali. Problem je u tome što ronioci zarone pedesetak puta negdje i misle da znaju sve, ali realno nisu spremni za tu dubinu i uslove”, svjedoči tamošnji instruktor ronjenja Aleks Hejes.

Što ronilac uđe dublje, veći je efekat na njegov organizam, a ta se narkoza često naziva “martini efektom”.

Snimio vlastitu smrt

Uprkos upozorenjima i propisima od strane vlasti, ronioci hrle u Plavu rupu. Najpoznatiji smrtni slučaj dogodio se 2000. kad je instruktor ronjenja Jurij Lipski nestao. On je samostalno odlučio da zaroni, stigao je do dna, ali je tamo postao dezorijentisan.

Kad je shvatio da neće izroniti, skinuo je masku i bocu s kiseonikom i samo nestao. Kasnije je otkriveno da je sa sobom imao i video-kameru koja je bila pričvršćena za njegovu kacigu. Tako je nesrećni ronilac snimio sopstvenu tragediju.