Džastin Skisak iz Ajdaha pati od neizlečivog oboljenja mišića i vezan je za invalidska kolica. Kada je prije pet godina rekao najboljem prijatelju da želi ide na hodočašće u Santijago de Kompostela u španskoj pokrajini Galiciji, on mu je spontano odgovorio: “Guraću te.”
“Nikada u životu nisam bio tako iscrpljen kao tada”, kaže Skisak, smješkajući se. To je osmijeh čovjeka koji je uspio da uradi nešto što bi većina u njegovoj situaciji smatrala nemogućim, osmijeh hodočasnika koga je prijatelj gurao 800 kilometara u kolicima.
Kada je 2012. pogledao dokumentarni film o Putu Svetog Jakova, osjetio je da to mora da uradi.
“Nisam znao kako, znao sam samo s kim”, kaže u intervjuu za njemački “Velt”.
Svake godine oko 200.000 ljudi kreće na hodočašće u Santijago de Kompostela, na sjeveru Španije, gdje se nalazi grob apostola Jakova.
U vrijeme kada su dvojica prijatelja krenuli u pustolovinu, Skisak je bio gotovo potpuno nepokretan. Patrik Grej priznaje da nije imao pojma u šta se upušta kada je spontano rekao prijatelju da će ga gurati.
“Nisam znao šta je Put Svetog Jakova, niti šta nas sve čeka”, kaže on.
Čak i za ljude koji redovno planinare, put preko kamenjara i blata, po vrelom suncu, vjetru ili neprekidnoj kiši, i prelazak preko prevoja na visini od 1.500 metara lako može da se pretvori u torturu. Džastin je, međutim, čvrsto riješio da ide.
Iako je upućen na tuđu pomoć – ne može sam da opere zube, da se obuče, niti da ide u toalet – za njega ništa nije nemoguće, priča njegov prijatelj.
Džastin i Patrik se poznaju od malih nogu. Obojica su rođeni u bolnici u Ontariju, u Oregonu. Išli su zajedno u školu, igrali u istom ragbi timu. Poslije škole su im se putevi razišli. Skisak je otišao u San Dijego na koledž, a Grej je ostao u Ajdahu, gdje je po završenim studijama postao medicinski tehničar.
“Dijelilo nas je 1.000 milja, ali nikada nismo izgubili kontakt”, kaže Grej. Skisakova bolest i hodočašće još više su ih zbližili.
“Pripremao sam se devet mjeseci”, kaže Grej.
Trčao je, vozio bicikl i dva puta dnevno vježbao u teretani. Porodicu skoro da i nije viđao, jer je morao i da radi. Specijalna oprema za kolica, koja je koštala 8.000 eura, bila je gotovo tri dana prije polaska.
Putovanje je finansirano donacijama. Prodavnica bicikala im je poklonila specijalne točkove za kolica, a pomogao je i TV-tim, koji je snimao dokumentarni film. Film će stići u američke bioskope u novembru.
Krenuli su krajem maja 2014. iz mjesta Sen Žan Pje de Por u Francuskoj, a spavali su u konačištima za hodočasnike ili kod ljudi koji bi im ponudili prenoćište. Grej kaže da su ga ponekad mučile sumnje, ali da nijednog trenutka nije pomišljao na to da odustane.
Uprkos tome, pustolovina umalo nije naglo prekinuta. Dvadeset osmog dana stigli su do najteže etape: trebalo je preći preko prevoja u Pirinejima na koji su ih mnogi upozoravali i predviđali da neće uspjeti da ga pređu.
“Bio sam umoran, povrijeđen, točkovi kolica su se pokvarili”, sjeća se Grej. Povrh svega, i vrijeme se pokvarilo, a put je bio blatnjav.
Obojica su bili na izmaku snaga, a onda su im drugi hodočasnici ponudili pomoć.
“Na kraju me je 17 ljudi nosilo preko prevoja. Četrnaest kilometara, gotovo cio dan”, kaže Skisak.
“Bio je to jedan od najljepših trenutaka na cijelom putovanju. Ljudi su se mučili da mi pomognu, ali su bili nasmijani. Mislim da su bili srećni”, kaže Skisak.
Nedjelju dana kasnije dva prijatelja stigla su na odredište, gdje su ih dočekale supruge, koje su došle avionom.
“To putovanje mi je promijenilo život”, kaže Grej i dodaje da je postao bolji čovjek i bolji otac.
Napustio je posao u bolnici i drži predavanja zajedno sa Skisakom. Napisao je i knjigu o njihovom zajedničkom putovanju: “Guraću te”.
“Gurao sam Džastina svojom snagom, svojim tijelom, a Džastin me je u emocionalnom i duhovnom smislu uzdigao na potpuno novi nivo”, kaže Grej.
“Čovjek je ono što napravi od života uprkos ograničenjima”.
