Koliko god odraslima nekad djelovala haotično i neshvatljivo, igra je od velikog značaja za dijete. Međutim, veoma često se prema igri odnosimo kao prema nečemu nevažnom, pa se pri gradnji naselja ne ostavlja dovoljno prostora za igru, a škole opterećuju djecu gradivom nauštrb vremena koje im preostaje za igru. Tada igra postaje luksuz, a znamo šta se dešava sa luksuzom, ne mogu ga priuštiti oni koji nemaju novca.
Ali postoji jedan izuzetak. U državi Vels, koja je u sastavu Velike Britanije, postoji zakon koji nalaže provjeru svakog plana stambene ili neke druge gradnje kako bi utvrdili na koji način će gradnja uticati na dječiju igru. Pored toga, u gradovima čiji budžeti i nisu naročito veliki imaju besplatne centre za igru, gdje je sav materijal za igru doniran, a rad centara se finansira skromnim sredstvima iz gradskog budžeta ili grantovima.
U siromašnim opštinama, gdje jedno od tri domaćinstva živi ispod linije siromaštva, neka djeca ne idu ljeti na odmor, pa im opštinske vlasti organizuju zabavu u njihovom naselju. Na primjer, u gradu Flintšajru organizovali su 70 igraonica na otvorenom svaki dan tokom rasupsta.
UN je dao djeci pravo na igru, ali prva država na svijetu koja je to pretvorila u zakon je Vels.
Sve lokalne vlasti u Velsu moraju obezbijediti dovoljno mogućnosti za igru djeci na svojoj teritoriji, nalaže mjera koju su izglasali parlamentarci u Kardifu 2010. godine. Ovaj zakon podstiče gradske vlasti da pitaju djecu kakve događaje i aktivnosti žele i da onda uvaže njihove želje u godišnjim akcionim planovima. Time je Vels postao prva zemlja na svijetu koja igru shvata ozbiljno.
Dje ste, komentatori? Jel ovo za divljenje, ili sta?