Judino uho je u naučnu literaturu uveo C. Linne pod nazivom Tremella auricula.
Kasnije ju je opisao Jean Baptiste François Pierre Bulliard pod nazivom Tremella auricula-judae. Taj je rod danas rezervisan za parazitske gljive, a nakon još nekoliko izmjena naziva roda i vrste, konačni naziv Auricularia auricula-judae dao joj je njemački mikolog Joseph Schröter 1888. godine.
Plodno telo: Oblika je uveta ili školjke. Tamno smeđe do crvenkastosmeđe boje. Za drvo je priraslo minijaturnom drškom. Unutrašnja površina je glatka i žilasto naborana, spoljna je zrnasto-baršunasta. Struktura je želatinozna i donekle hrskavičava. Tokom sušnog i vjetrovitog vremena se stvrdne, a sa narednom kišom lako rehidrira. Veličina mu je do 10 cm.
Stanište: Mrtve grane zove (Sambucus nigra), vrlo rijetko druga bjelogorična stabla. Rijetko na živom drvetu. Javlja se tokom cijele godine nakon jakog kišnog perioda.
Kinezi prave supu kojom liječe prehladu i povišenu temperaturu. Cijene ga kao gljivu koja osvježava krv, puni čovjeka životnom energijom, vlaži i čisti crijeva i uklanja toksine iz organizma. Moderna istraživanja dala su zaključiti da ima antitumorna i hipoglikemička svojstva.
Polisaharidi djeluju protuupalno i zato se gljiva koristi za smirivanje upaljenih i mukoznih membrana. Ekstrakti polisaharida su pokazali jaka antioksidativna svojstva, sredstvo koje djeluje na zaštitu srca te antitrombotičko djelovanje na način da zaustavljaju nakupljanje trombocita. Pokazalo se da polisaharidi i polifenoli smanjuju nivo lošeg holesterola i triglicerida u krvi.
Smatra se preventivnim sredstvom kod arteroskleroze i povišenog krvnog pritiska. Normalizuje probavne procese kod hroničnih bolesti želuca i crijeva. Odlične rezultate daje u liječenje alergija. Prema nekim navodima judino je uho sposobno rastvoriti kamence u bubrezima i žučnom mjehuru.
Nije sigurna za konzumaciju djeci do pete godine života, a ni za trudnice ni dojilje. Moguće je da negativno utiče na plodnost žena.
Upotreba: jestiva u potpuno sirovom stanju.
Važna pravila za branje pečuraka:
nikada nemojte da jedete pečurke koje ne možete da identifikujete, čak i kada lijepo mirišu i izgledaju ukusno. Izgled može da vara i vaša avantura može loše da se završi.
Ukoliko želite da uberete pečurku koju ne možete da identifikujete kako biste kod kuće provjerili da li je jestiva, ponesite i korijen. Inače, nije bitno da li pečurku iščupate iz zemlje ili joj presječete dršku.
Nikad nemojte da berete stare ili veoma male pečurke ili one koje su grizle životinje ili koje su iščupane iz zemlje.
Najbolje je da pečurke konzumirate na dan kada ste ih ubrali jer se brzo kvare.
Nikada nemojte da jedete sirove pečurke.
Ako ste početnik u branju pečuraka, najbolje je da ne idete sami da ih sakupljate.
