Svakog jutra na putu do škole Huang Volgeum, koja pohađa prvi razred, vozi se autobusom sa troje članova svoje porodice: jedno od njih je predškolac, drugo ide u treći razred, a treće u peti razred.
Huang ima 70 godina, a njeni školski drugari su njeni unuci.
Ona se sjeća kako je jecala dok je prije šest decenija posmatrala kako njeni vršnjaci idu u školu. Dok su drugi učili da čitaju, ona je dane provodila kod kuće vodeći računa o svinjama i mlađoj braći i sestrama.
Kasnije je sama odgajila šestoro djece i sve ih je slala u školu. Ipak, nju je boljelo što nije mogla da radi ono što sve druge majke jesu.
“Da pišem pisma svojoj djeci, o tome sam najviše sanjala“, kaže Huang. A zatim se ove godine dogodilo nešto neočekivano.
Stopa nataliteta u Južnoj Koreji sve je niža posljednjih nekoliko decenija, a prosječan broj djece po jednoj ženi manji je od jednog djeteta. Najteže su pogođena ruralna područja, gdje su bebe postale rijetka pojava pošto mladi parovi odlaze da žive u velikim gradovima zbog bolje plaćenih poslova. U osnovnoj školi Daegu, u kraju u kojem Huang živi, učenika je takođe sve manje. Ta ustanova sada broji tek 22 đaka.
Ove godine distrikt u kojem Huang živi zadesila je bijeda.
“Išli smo po selima tražeći makar jedno dijete koje će se upisati u prvi razred“, kaže direktorka škole Li Džu Jang.
“Nismo pronašli nijedno.“
Prije nekoliko decenija, korejske porodice imale su običaj da ono malo sredstava kojima raspolažu usmjere na obrazovanje muške djece. Zato se Li, uz pomoć drugih mještana, dosjetila jedne zanimljive ideje: upisaće u školu starije ljude koji žele da nauče da čitaju i pišu. Huang i još sedam drugih žena, starih između 56 i 80 godina, odmah su se javile.
Za mlade ljude koji su željeli da ostanu ovdje, budućnost gradića je zavisila od toga hoće li škola opstati.
“Ko bi zasnovao porodicu ovdje ako nema škole?“, upitala je Noh Sun Ah (40) čiji je suprug, jedan od Huanginih sinova, napustio posao u velikom gradu i sa porodicom se prije pet godina preselio ovdje kako bi preuzeo upravljanje porodičnim imanjem.
Huang je časove počela da pohađa u martu. Poput mnogih prvaka na prvi dan škole, Huang je plakala. Ali ovo su bile suze radosnice.
“Nisam mogla da vjerujem da mi se to zaista dešava“, kaže Huang. “Moj san je oduvijek bio da nosim školsku torbu.“
Njen sin Kjong Deok kaže da je njegova majka postala srećnija osoba otkada je pošla u školu. “Osmijeh joj ne silazi sa lica”, kaže on.
U učionici prvog razreda, Huang i još dvije bake uglas su sricale 14 suglasnika i 10 vokala korejskog alfabeta dok je učiteljica Džo Jun Džeong (24) zapisivala slova na tabli, polako, jedno po jedno. S olovkama u rukama, sporim i nespretnim rukopisom ispisivale su riječi poput “tetka”, “ribar” i “rakun” koje je učiteljica diktirala.
Park Džong Sim (75) šampionka je u lovu na hobotnice u svom selu. Ali ovih dana je više brine što zaostaje na časovima. Sricanje riječi je teško, a da bi vježbala rukopis, svakog jutra se budi prije zore.
“Pamćenje, ruke i jezik ne rade kako bih ja željela”, kaže Park. “Ali naučiću da pišem prije nego što umrem. Vi ne znate kako se ja osjećam kada odem u mjesnu zajednicu, pa me oni zamole da popunim neki obrazac, a ja jedino umijem da napišem svoje ime.”
Ona je sada odlučna da sa svojim drugaricama iz razreda nadoknadi izgubljeno vrijeme.
“Jedva čekaju da uče”, kaže učiteljica. “One su vjerovatno jedini đaci koji traže još domaćeg zadatka.”
