Kolumbo je tražio Indiju, a pronašao Ameriku; Magelan je tražio Indiju, a pronašao put oko svijeta. Možda otuda potiče savremeni zapadnjački trend ‒ ljudi odlaze u Indiju vjerujući da ih tamo čeka preporod, reinkarnacija, ili jednostavno, neki novi svijet. Međutim, istraživači 15. vijeka imali su druge motive za stizanje do Indije – evropska hrana je bila bezukusna.
Premda zvuči pomalo banalno, začini su bili osnovni povod za velika pomorska otkrića 15. i 16. vijeka. Indija, odnosno Indiji, kako su Evropljani zvali jugoistočni dio Azije, prvenstveno velike arhipelage, bila je najznačajnija oblast za uvoz začina. Međutim, monopol nad trgovinom začinima u 15. vijeku držali su Arapi.
Kopneni putevi do Dalekog istoka bili su gotovo neprohodni za Evropljane, ali ni pomorski nijesu bili bezbjedni. Upravo zbog toga jedra evropskih brodova krenula su ka zapadu, tražeći alternativni put do Indije.
Dvije najjače evropske pomorske trgovačke sile tog vremena bile su Španija i Portugalija. Nakon Kolumbovog slučajnog otkrića Amerike, Španija je počela da eksploatiše novootkrivenu zemlju.
Kako bi prividno umanjio rivalitet dvije susjedne zemlje, tadašnji papa je cio poznati svijet podijelio na dvije trgovinske zone – Zapad je pripao Španiji, Istok Portugaliji. Sam papa je bio Španac, te ne čudi što je Portugalcima prepustio borbu sa moćnim Arapima, dok je Španiji ustupio vlast nad zapadnim morima, koja su i dalje obećavala da mogu dovesti do carstva začina.
Stavljeni u nezavidnu poziciju, Portugalci su ipak riješili da nađu rješenje za svoj problem sa Arapima. Godine 1511. portugalske snage uspjele su da savladaju arapske u opsadi lučkog grada Malake, u Maleziji, centralnoj tački trgovine začinima.
Domorodac iz Malake u službi prevodioca
U portugalskim redovima kao član mornarice borio se i Fernando Magelan. Nakon uspješnog osvajanja grada, Portugalci su ostali sa pozamašnim ratnim plijenom, a Magelan je, između ostalog, kao ratnog zarobljenika prisvojio i jednog domoroca, kojeg je poveo nazad u Portugaliju kao svog roba.
Domorodac iz Malake ostao je zabilježen kao Enrike od Malake i pratio je Magelana na svim njegovim pohodima, u službi prevodioca.
Sam Magelan, po povratku iz Malake, nastavio je da se bori pod portugalskom zastavom, međutim, nije bio zadovoljan načinom na koji su se nadređeni ophodili prema njemu. Počeo je sve više da proučava nautičke karte i postao uvjeren u to da se do jugoistočne Azije može stići ako se plovi na zapad.
Portugalija, utvrdivši svoju nadmoć nad Arapima, nije imala interes da finansira takvu ekspediciju, ali je zato to bio jedini cilj Španije. Magelan je dobio sredstva od španske krune i 20. septembra 1517. otplovio ka Atlantiku kako bi pronašao put do zemlje iz koje je poticao njegov rob Enrike od Malake.
Kao što je poznato, sam Magelan nije uspio da završi svoje putovanje. Iskrcavši se na filipinsko ostrvo Cebu u martu 1521. godine, Magelan je napravio dogovor sa tamošnjim vladarem i obavezao se da će poraziti njegovog neprijatelja sa susjednog ostrva Maktan. Magelan se nikada nije vratio sa ostrva Maktan.
Nakon Magelanove smrti, Huan Sebastijan de Alkano preuzeo je zapovjedništvo nad jedinim preostalim brodom ekspedicije, i poslije skoro godinu i po dana putovanja uspio da se iskrca u Sevilji, zajedno sa ostalih 17 preživjelih mornara, tako završivši „Mageledanovu” plovidbu oko Zemlje.
Međutim, mnogi istoričari su primijetili da je rob iz Malezije Enrike započeo svoje putovanje u Malaki, a da je sasvim sigurno stigao do ostrva Cebu na Filipinima, svega 2.500 kilometara dalje od tačke sa koje je započeo svoje putovanje.
Enrikeu se nakon Magelanove smrti gubi svaki trag, što je navelo određene istoričare da pretpostave da se on, nakon odlaska Alkana za Evropu, vratio u svoju rodnu zemlju. Ukoliko je to tačno, Enrike od Malake, rob, bio bi prvi čovjek koji je za života uspio da oplovi Zemljinu kuglu.
