Kako je nastao izraz Staviti ruku u vatru

Izraz staviti (dati ili metnuti) ruku u vatru znači „čvrsto vjerovati u nekoga, u nečiju nevinost; garantovati za koga” i sl. Postavlja se pitanje zašto se baš tako kaže i kako je uopšte nastao taj izraz. Pošto taj izraz postoji u više jezika, njegov nastanak, sigurno, ima širu pozadinu i dublje društvene korijene.

U srednjem vijeku, a i ranije, u robovlasničkom društvu, postojao je tzv. božji sud ili ordalije. To je bio veoma čest, ali krajnje iracionalan (izvanrazumski) način utvrđivanja nečije krivice. Zasnivao se na uvjerenju da će neka viša sila, ili sam Bog, presuditi da li je neko kriv ili nije. Sam postupak sastojao se u tome da osumnjičena osoba iz vatre ili, češće, iz uzavrele vode golim rukama izvadi komad usijanog železa (maziju), pa ako je kriv, vjerovalo se, opržiće se, a ako nije, ostaće nepovrijeđen, ili će mu rane brzo zarasti. Prema tome je onda donošena i sudska presuda. Postojao je i običaj da se osumnjičeni baci u vodu kako bi se vidjelo hoće li isplivati ili neće, pa se prema tome sudilo da li je nevin ili kriv. Vađenje mazije iz vatre, ili iz vrele vode, ipak je bio mnogo češći postupak „božjeg suda”.

U Dušanovom zakoniku iz XIV veka (član 150) bilo je propisano da lice koje je osumnjičeno za neko nedjelo, za koje je određeno da se pravda po „božjem sudu”, ima da uzme usijani komad željeza „na vratima crkvenim iz ognja, i da ga postavi na svetoj trpezi”. Običaj vađenja mazije zadržao se u našim krajevima do XVIII i početka XIX vijeka.

Vuk Karadžić u “Srpskom rječniku” (1818) bilježi: „U Srbiji i sad kašto vade maziju, t. j. kad na kakvoga čovjeka reku da je što ukrao, a on se odgovara da nije, onda uzvare pun kazan (ili veliki kotao) vode, pa u onu vrelu vodu metnu komad vruća usijala gvožđa (ili kamen), a onaj na koga vele da je ukrao, zasuče rukave, pa objema rukama izvadi ono gvožđe iz vode. Ako on ne bude ukrao ono što na njega govore, neće se ožeći ni malo, ako li bude ukrao, izgoreće mu ruke (ja ne znam ni jednoga koji je vadio maziju da se nije ožegao, a znam dvojicu što su im ruke izgorele: Pantu Stameniću iz Jadra iz sela Tršića, i Mitru Tufekčiji iz Rađevine iz sela Mojkovića).”

Da je „božji sud” kod nas ponegdje primenjivan čak i sredinom XIX vijeka svjedoči nam Valtazar Bogišić u svom “Zborniku sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slovena” (knjiga I, Zagreb 1874). On prenosi kazivanje vojvode Luke Vukalovića, u Odesi 1872. godine. „Mazije sada nema” – pričao mu je vojvoda Luka – „ali je bila u običaju prije 15–20 godina. To je bivalo vako: Uzmu koto vode, postave na oganj te uzavre. Kad je u prvome ključu, tada zakunu vodu nebom, zemljom i svetijem Jovanom da stane, tj. da ne ključa. Tad bace u koto klip gvožđa ili mazije te okrivljenik mora zahvatiti s obje ruke i izvaditi sa dna kotla maziju. Ako je prav, kažu, neće se opariti nego samo ako je kriv. Ali ipak dosta puta kad vide da on već hoće da zamoči ruke, a nisu se ni najmanje oparile, dakako da su oni bili proglašeni pravima. Najviše se te vrsti dokaza upotrebljavalo kad je ko kakvu ženu razglasio da je nevjerna, pa je trebalo, ako je htjela da se oslobodi podozrenja, da se podvrgne tome ispitu.”