Kako je uništen Nebeski grad

Larung Gar je bio najveći religijski institut na svijetu. Danas je gotovo pust, u njemu je više turista nego stanovnika, a uskoro će biti i potpuno demoliran.

Larung Gar je mjestašce smješteno u dijelu Kine koji se zove Sečuan, ali pripada tibetanskoj autonomnoj prefekturi Ganzi, a zbog nadmorske visine na kojoj se nalazi, od gotovo 4.000 metara, nazvan je Nebeski grad. Donedavno je ovdje preko 40.000 monaha i monahinja izučavalo budizam, ali su kineske vlasti naredile njegovo raseljavanje.

Prema tim propisima, ovdje može da bude nastanjeno najviše 3.500 monahinja i 1.500 monaha. Iako je iseljavanje proglašeno nezakonitim, ono se sprovodi. Hiljade ljudi prinuđeno je da potpiše da svojevoljno napušta svoje domove, nakon čega su raseljeni autobusima bez prethodnog obavještenja gdje će im biti nova staništa, kako piše magazin Original.

Demoliranje Larung Gara svakodnevno se sprovodi ’ispod radara’, a brojne grupe koje se bore za očuvanje ovog mjesta, poput Tibet Watch, tvrde da to predstavlja sistemsku zabranu Tibetancima da upražnjavaju svoju religiju. Zbog toga su Larung Gar nazvali i arenom za borbe tibetanske spiritualnosti i pekinške brutalnosti.

Kineske vlasti, sa druge strane, tvrde da je iseljavanje bilo neophodno jer je prenaseljenost prijetnja po bezbjednost, kao i da je opasnost od požara velika. Međutim, kako se navodi u brojnim medijskim izvještajima, pravi razlog leži u činjenici da vlasti ovo mjesto žele da pretvore u turističku atrakciju. U prilog tome ide i činjenica da niču novi hoteli i putevi u Larung dolini, te da se zalihe kiseonika dostavljaju u ogromnim količinama da bi se pomoglo turistima da se prilagode velikoj nadmorskoj visini. A interesovanje posjetilaca je toliko da je morao da se postavi limit od 1.000 ljudi dnevno. Međutim, i tu postoji začkoljica – kineski turisti mogu neometano da posjećuju Larung Gar, dok je strancima, kao i stanovnicima autonomnog regiona Sinkjang to zabranjeno. Ukoliko i uspiju da uđu u grad, u njemu ne mogu da prenoće, već moraju da traže smještaj na drugom mjestu – a većina hotela ne želi da ih primi.

Lako je razumjeti zašto ovo živopisno mjesto privlači toliki broj ljudi – hiljade malenih kuća, sve nalik jedna drugoj, obojene u istu nijansu crvene međusobno čine zaista upečatljiv arhitektonski pejzaž. Kao takav, inspiracija je i brojnim umjetnicima, od kojih je posljednji u nizu Tibetanac Gjatso Čuteng, koji je od nekoliko hiljada štapića tamjana napravio radove kojima je simbolično prikazao Larung Gar kao zgarište, ali i kao mjesto vjere i fragilnosti, koje su definisale ovu zajednicu tokom njenog života na ivici preživljavanja i destrukcije.

“Uništavanje ovog mjesta doživio sam kao ličnu povredu. Navikao sam na to da me razbjesni koliko Kina krši ljudska prava, ali demoliranje Larung Gara me je potpuno uništilo”, ispričao je on.

Nije nepoznat neprijateljski stav Pekinga prema budizmu. Ali sve donedavno Larung Gar bio je jedno od posljednjih uporišta na Tibetu gdje je tolerisano rigorozno izučavanje budističkih kanona. U ostatku Tibeta tradicionalna učilišta budizma sistematski su uništavana decenijama, štaviše, policija je primoravala monahe i monahinje da, umjesto religioznog učenja, budu podvrgnuti „patriotskom prevaspitavanju”. Monasima koji su edukovani u Indiji zabranjeno je da predaju religiju, a posjedovanje fotografije Dalaj-lame smatra se krivičnim djelom zbog kog se ide u zatvor. Doskora Larung Gar bio je izuzetak – ali ispostavilo se, samo onaj koji je potvrdio pravilo.

Zbog toga je Gjatso smatrao ličnom obavezom da sačuva ovo sveto mjesto koje mnogi sada porede sa rasporenom lubenicom da bi ljudi u njemu mogli da uživaju što duže, pa makar to bilo samo svojim radovima.

Jedna od glavnih atrakcija za kineske turiste u Larung Garu je takozvana nebeska sahrana. Od 2013. godine ovaj ritual se sprovodi na mjestu koje su nazvali „nekvalitetan Diznilend” – tijela preminulih se ostavljaju na vrhu planine gdje postaju hrana lešinarima. Od ove antičke tibetanske prakse sahranjivanja napravljen je turistički spektakl.