Ludi Džek, vojnik koji se u Drugom svjetskom ratu borio mačem, lukom i strijelom

Džek Malkom Torp Fleming Čerčil, poznatiji kao “Ludi Džek”, bio je britanski vojnik koji se u Drugom svjetskom ratu borio protiv Njemaca naoružanih puškama, mitraljezima i tenkovima sa mačem u ruci, lukom i strijelama – često obučen u kilt i svirajući gajde ispred neprijateljske linije.

Džek je diplomirao na Kraljevskoj vojnoj akademiji Sandhurst 1926. godine, a prije Drugog svjetskog rata je radio kao urednik novina i model, a se pojavio se i kao sporedna uloga u filmu Thief of Bagdad. Pored toga, on je 1939. godine postao i svjetski šampion u streljaštvu.

On je u rat ušao jer je smatrao da je “država zaglavila u njegovom odsustvvu”, budući da je vojsku napustio deset godina prije toga.

Poslali su ga u Francusku zajedno sa ostatkom britanskih ekspedicijskih snaga da pomognu Francuzima da se odbrane od Njemaca, ali nedugo nakon što je Džek stigao, Hitler je napao, a Britanci su se našli usred nezaustavljivog Blickrigera. Britanski vojnici nisu imali mnogo opcija, već da se povuku prema moru i vrate nazad u Englesku, ali zahvaljujući vojnicima poput “Ludog Džeka”, prilikom povlačenja su radili sve što su mogli da makar malo uspore ‘nemilosrdni napredak’ Hitlerovih trupa.

Iako je većina britanskih vojnika bila prestravljena, i samo su željeli da pobjegnu iz Francuske što prije, Džek je imao druge planove – pokrenuo je niz malih gerilskih napada na njemačke položaje i skladišta zaliha. Na svom vijernom motociklu, naoružan samo škotskim mačem, lukom i strijelama, on je jurišao na nespremne Njemce u pravom srednjovjekovnom stilu.

Na pitanje kolege zašto nosi mač u borbu, Džek je odgovorio: “Po mom mišljenju, gospodine, svako ko ide u akciju bez svog mača je nepropisno obučen”.

Uprkos tome što je upucan mitraljezom u vrat, “Ludi Džek” je nastavio da se bori, a čak je dobio i Vojni krst za hrabrost kada je spasio ranjenog britanskog vojnika koji je ležao iza neprijateljske linije.

Nakon Bitke kod Dunkerquea, u kojoj je naravno učestvovao, Džek se vratio u Englesku i odmah se prijavio da bude član nove organizacije poznate kao komandosi. Iako nije bio siguran šta je zapravo zadatak komandosa, nije mogao odoljeti ideji da nastavi rat.

U svojoj prvoj komandoskoj akciji, Džek je učestvovao u napadu na njemačku bazu u Vagsu u Norveškoj. Kao vođa Broj 2 Commando jedenicie, “Ludi Džek” je bio zadužen za onesposobljavanje artiljerije na ostrvu Maloj ostrvo. Dok su čamci jurili prema odredištu, on je pjevao “The March of the Cameron Men” i svirao svoje gajde, a čim se rampa otvorila, Džek je prvi istrčao mašući svojim mačem i krenuo u juriš vrišteći “COOMMAAAAAAANNNNDOOOO!!!” Dva sata kasnije, britansko Vrhovno zapovjedništvo je primio telegram od “Ludog Džeka” u kojem je pisalo:

“Maloj artiljerija i ostrvo zarobljeni. Žrtve minimalne. Demoliranje u toku”.

U sljedećoj akciji u Salernu, Džek je osvojio još jednu nagradu za hrabrost. Njegova grupica vojnika je imala zadatak da zauzme artiljerijsku poziciju koja je sprečavala napredak britanskih trupa.  Iako je Njemaca bilo daleko više od komandosa, on je ipak odlučio da napadne. Usred noći, on je sa svojim ljudima krenuo u juriš opet vrišteći iz sveg glasa “COOMMAAANNNNDOOO!!!!” Nijemci su, naravno, bili zbunjeni i iznenađeni, a 50 Britanaca je tu noć zarobilo 136 njemačkih vojnika, te nanijelo nepoznati broj žrtava. Ali to nije ni blizu Džekovih pravih mogućnosti…

Jedne noći, on je potpuno sam zarobio četrdesetdva njemačka vojnika koristeći samo svoj mač! Jednostavno je zarobio jednog stražara, kojeg je koristio kao živi štit dok je išao od jednog do drugog vojnika gurajući im mač u lice sve dok se nisu svi predali. Njegov odgovor na pitanje o tome kako je uspio uhvatiti toliko vojnika tako lako: “Ja tvrdim da, sve dok kažete Njemcu jasno i glasno šta treba učiniti, ako ste stariji on će reći ‘jawohl’ (da gospodine).”

Nakon toga, Džek je stigao i u Jugoslaviju, gdje je vodio niz akcija protiv Njemaca stacioniranih na ostrvu Vis. U maju 1944. godine, vodio je jednu skupinu vojnika koja je imala zadatak da zauzme jedno brdo. Pošto su Njemci pružali snažan otpor, samo je 6 vojnika stiglo do vrha (uključujući i Džeka).  Sa samo par vojnika iza sebe, i dovoljno blizu Njemaca da ga čuju kako pjeva, Džekje učinio ono što bi svaki razuman vojnik učinio u tom trenutku – počeo je da svira svoje gajde i da pjeva “Will Ye No Come Back Again”. I pjevao je sve dok ga nije onesvijestila Njemačka granata i dok konačno nije zarobljen.

Džek je smješten u Sachsenhausen logor, a zbog prezimena, Nijemci su vjerovali da je on rođak Vinstona Čerčila (što nije bio slučaj), a pored toga, smatrali su ga važnim zarobljenikom zbog njegovog čina. Ali “Ludi Džek” nije bio jedan od onih koji su bili spremni da čekaju kraj rata u logoru. Ubrzo je pobjegao kroz jedan kanal koji je prolazio ispod bodljikave žice, ali je nedugo nakon bijega ponovo zarobljen.

U aprilu 1945. godine u logoru je nakratko zakazao sistem rasvjete, a Džek je odmah iskoristio priliku i nestao u mraku. Nakon osam dana neprekidnog hoda i pređenih skoro 250 km, naišao je na oklopna vozila američke vojske u Italiji. Uspio ih je uvjeriti da je on britanski pukovnik, i umjesto da se vrati kući, priključio se trupama na Burmi, gdje je rat protiv Japana još uvijek bio u punom jeku. Do trenutka kada je stigao, na Nagasaki i Hirošimu su već bile bačene bombe, što je značilo da je rat završen.

Čini se da je Džek  bio jedini kojem se kraj rata nije dopadao, pa je jednom prilikom rekao: “Da nije onih prokletih Jenkija, mogli smo da ratujemo još deset godina”.

Kraj rata nije bio kraj Džekovih avantura. On je odlučio da postane padobranac, a kada je završio obuku, otišao je u Palestinu kao drugi zapovjednik 1. bojne jedinice. Kasnije je postao i vojni instruktor u Australiji, a konačno je otišao u penziju 1959. godine. Džek je preminuo 1996. godine, u 89. godini života u Sureju u Engleskoj.