Najljepše oči svijeta kriju priču od koje zastaje dah

Zelenooku djevojčicu iz Avganistana 1985. godine fotografisao je Stiv Mek Kari za naslovnicu časopisa Nacionalna geografija. Fotografija i dan danas budi interesovanje i divljenje širom svijeta, a priča o Avganistanki, po imenu Šarbat Gula, koja je tada imala 13 godina, vrijedna je divljenja i strahopoštovanja.

Stiv je radio priču o sovjetskoj okupaciji Avganistana i izbjegličkoj krizi.  U šatorima obližnjeg izbjegličkog kampa Nasir Bagh bila je organizovana škola u koju je on jednog dana zašao. Nije imao često priliku da fotografiše žene, ali u šatoru su bile djevojčice mlađe od 13 godina koje nisu morale da nose burku i lica su im bila otkrivena.

Mek Kari je brzo reagovao i na Kodachrome slide filmu snimio legendarnu fotografiju. Ime mlade Avganistanke otkriveno je tek 17 godina pošto je slika objavljena.

Šarbat je sa svojom porodicom živjela u istočnom Nangarhu kada su Sovjeti izvršili invaziju na Avganistan 1979. Njena majka je umrla od upale crijeva u selu kada je Šarbat imala osam godina. Kao stotine hiljada drugih Avganistanaca, njena porodica (otac, četiti sestre i brat) su emigrirali u Pakistan i tamo počeli da žive u izbjegličkom kampu Kača Garahi, na obodima Pešavara. Udali su je sa 13 godina, ali njenom mužu je ubrzo postavljena dijagnoza hepatitisa C i umro je pet godina poslije sklapanja brala. Šarbatina najstarija ćerka je takođe umrla od iste bolesti prije tri i po godine. Imala je 22 godine i iza sebe je ostavila dvomjesečnu ćerkicu.

Šarbatina fotografija je privukla pažnju u cijelom svijetu, a i danas ovo je najpoznatija slika ikada objavljena u Nacionalnoj geografiji.

Godine 2001. kada su talibani svrgnuti s vlasti u Avganistanu, časopis je organizovao detaljnu potragu za djevojkom. Poslije dužeg vremena pronađena je u zabačenom dijelu planina Tora Bore, a njen identitet je potvrđen biometrijskim mjerenjem – tehnologijom upoređivanja uzorka zjenica žive osobe i osobe s fotografije. Tada je imala tridesetak godina, živjela je u bijedi.

Tako se 2002. ponovno našla na naslovnici, pozirajući sa svojom slavnom fotografijom.

U Pakistanu je živjela 35 godina, ali je osuđena i deportovana zbog posjedovanja lažne pakistanske lične karte. Njen slučaj je pokrenuo priču o hapšenjima i prisilnoj deportaciji avganistanskih izbjeglica.

Šarbat je danas bolešljiva 40-godišnjakinja, ali se i dalje nada da će naći svoj mir. Svoju kuću u Pakistanu je prodala plašeći se hapšenja jer nije imala papire da bi ostala. Dva dana prije nego što je htjela da se sa djecom vrati u Avganistan, izvršena je racija i ona je uhapšena i zatvorena.

Pakistanska vlada je naložila da oko dva miliona avganistanskih izbjeglica napuste njihovu teritoriju. Šarbat je služila 15-dnevnu zatvorsku kaznu, ali prvu nedjelju je provela u zatvoru, a drugu u bolnici gdje su je liječili od hepatitisa C.

“To je bio najteži i najgori incident u mom životu”, rekla je.

Pakistanci su shvatili da će im čitav slučaj narušiti reputaciju, pa su joj ponudili da ipak ostane, ali je ona to odbila. Izjavila je da će u Pakistan eventualno dolaziti samo da ode na grob muža i ćerke i pomoli se.

Nijedno od šestoro Šarbatine djece (još jedna ćerka joj je umrla i sahranjena je u Pešavaru) nemaju boju očiju kao ona.

Avganistanska vlada je obećala da će joj kupiti kuću u Kabulu, ali su je poslije obećanja smjestili u iznajmljeni stan, čija renta nije plaćena mjesecima. Predsjednik Ašraf Gani još nije ispunio obećanje, iako njegovi portparoli medijima ponavljaju da će Šarbata biti zbrinuta.

Šta kaže o čuvenoj fotografiji?

“Proslavila me je, ali je dovela i do mog zatvaranja. Poslije svih ovih problema bih željela da osnujem nevladinu organizaciju koja ljudima nudi besplatno liječenje. Prije ovoga sam bila seljanka. Nije mi se dopalo što je moja fotografija u medijima. Sada sam jako srećna što mi je ukazana čast i učinila me je poznatom među ljudima. Ishod fotografije je pomogao mnogim udovicama i siročićima. Sada sam ponosna na to”, kaže žena koja cijelog života ne može da nađe ono što traži – mir.