Na periferiji otmenog Ginza okruga u Tokiju nalazi se toranj Nakagin kapsula, neobična građevina koja je nekada predstavljala japansku viziju budućnosti.
Zgrada, koju je projektovao arhitekta Kišo Kurokava, predstavlja jedan od rijetkih realizovanih primjera avangardnog arhitektonskog pokreta Metabolizma, nastalog u Japanu početkom šezdesetih godina prošlog vijeka.
Sa spoljašne strane, toranj izgleda kao gomila mašina za pranje veša. Dizajn je minimalistički jer se smatralo da je njegova ljepota u materijalu od kojeg je napravljen. Sastoji se od dva povezana betonska jezgra, od 11 i 13 spratova, na koje su pričvršćene “mobilne” kocke. Svaka kocka, veličine 10 kvadratnih metara, bila je prefabrikovana, a zatim pričvršćena za jezgro. Kapsule su oblikovane u vidu soba i predviđene su za stalni život jedne osobe. Prostor u kapsuli je ograničen, sa velikim kružnim prozorom, ugrađenim krevetom, kupatilom veličine avionskog toaleta i kuhinjom sa elementima i bijelom tehnikom.
Nakon ekonomskog poslijeratnog uspjeha Japana, zgrada je napravljena 1972. godine za samo mjesec, a Kurokava ju je zamislio kao početak novog doba.
Umjesto toga, Nikagin kapsula postala je utopija. Naime, planirano je da svaka kapsula može da se zamijeni, ukloni, poveže ili proširi. Međutim, ova ideja je bila ostvariva samo u centralnom dijelu i na višim spratovima. Iako je predviđeno da se kapsule mijenjaju u skladu sa promjenama potreba ljudi svakih 25 godina, nijedna kapsula još uvijek nije promijenjena. Kula sada stoji kao anahronizam usred praktičnijih zgrada koje su se izgradile oko nje.
Kada je Kurokava 2007. godine preminuo, stanovnici, umorni od krunljivog betona i cijevi koje konstantno cure, izglasali su da se njegovo remek-djelo sruši i zamijeni konvencionalnom stambenom zgradom. Međutim, plan se nije realizovao zbog kraha berze 2008. godine.
Fotograf Noritaka Minami je 2010. godine započeo projekat bilježeći život i sudbinu stanara Nikagin kapsule. Narednih sedam godina, vraćao se u zgradu skoro deset puta.
“Svaki put kada sam ponovo posjetio zgradu, naučio sam nešto novo o arhitekturi i njenim stanarima”, kaže on.
Neki vlasnici su se odselili ili pretvorili svoje kapsule u kancelarije, dok su drugi odabrali da ih obnove i ostanu da žive u njima.
Tokio se u posljednje vrijeme sve brže razvija, budući da će se tamo 2020. godine odigrati i Olimpijske igre, a to je ponovo pokrenulo pitanje o sudbini i budućnosti istorijskog tornja.
Minami se nada da će toranj biti sačuvan kao simbol pokreta čiji koncepti za efikasan urbani život i danas imaju važnosti.
Zanimljiv članak. Ali, riječ utopija ne znači da se nešto utopilo ili propalo, nego je to država u kojoj je sve savršeno riješeno i sredjeno (Platonova ,,Država” npr).