Na 800 metara nadmorske visine i na samo desetak kilometara od Budve, put prijestonice Cetinja vinućete se u planinsku oazu mira i vegetacijskog raskoša, u naselje Pobori.
Za ovu divlju avanturu nepristupačnim putevima do nestvarnih pogleda možete doći samo džipovima, što daje posebnost ovom obilasku.
Praktično nazvana safari tura, doduše, bez mogućnosti nailaska na lava, ali s velikom vjerovatnoćom da sretnete medvjeda (to bar tako djeluje u zimskom periodu). Divlje svinje je već potpuno izvjesno da ćete vidjeti. Ovaj kraj obiluje divljim životinjama za strastvene lovce.
Doprinosivši prirodi i svom hobiju, lovačko udruženje ovog kraja produžava pojedine životinjske vrste, stvarajući prirodni balans životinjskog svijeta u ograđenim rezervatima na prirodnom staništu, te tako lako možete da se susretnete oči u oči s nekoliko divljih svinja.
Reklo bi se da takvi uslovi ovo naselje ne čine pogodnim za život, pa se i nije moglo vidjeti previše domova s naseljenim življem. Ipak to ne znači da nema onih koji nikad ovu divljinu ne bi mijenjali za urbane sredine. Posebna duhovna veza, korijeni i porijeklo presudni su da u ovom mjestu žive upravo oni koji su zasićenjem od „normalnog“ života tu našli svoj mir i koji rado žele da ugoste i s ponosom pokažu svakom gostu šta ovo planinsko podneblje pruža.
Da bi ugođaj bio potpun familija Brajić iz Pobora izgradila je čak i Etno selo u cilju oživljavanja davnih vremena s potpunom ponudom koja podrazumijeva i prenoćišta s tradicionalnom nacionalnom kuhinjom: njeguškim sirom i mesnim specijalitetima, pečenjem ispod sača, pitama od heljdinog brašna, domaćim mlijekom i povrćem.
Ljubazna domaćica prepričava zadovoljstvo svojih posjetilaca koji su oduševljeni time što mogu biti dovoljno udaljeni od buke i gužve, gdje gost danju uživa u moru i suncu na plaži, a noću se na čistom planinskom vazduhu odmara u bliskoj vezi prirode i tradicije.
Trpeza obiluje odličnim njeguškim pršutom i kozjim sirom.
„Naše koze, ovce i krave po cijeli dan nesputano pasu ovdje u obilju zelenila što ovaj potpuno zdrav sir mnogo razlikuje od drugih“, ponosno ističe vrijedna domaćica.
Poslije odličnog obroka nazad na put u planinu, u obilazak manastira Stanjevići. Tu se prvobitno nalazio dvorac Crnojevića, koji su vladali Crnom Gorom, ali je sva njegova burna istorija uglavnom povezana sa svetorodnom lozom Petrovića.
Crkvu Svete Trojice podigao je vladika Danilo 1710. godine po povratku iz Rusije, od sredstava koja je tamo prikupio. Dvorac uz koji je sagrađena crkva Danilo je pretvorio u konak. Od 1710. do 1839. godine, pošto je bio razoren Cetinjski manastir, Stanjevići postaju sjedište Mitropolije, duhovni, ali i svetovni centar Crne Gore. Poslije Danila, ovdje su boravili vladike Sava, Vasilije, Sveti Petar Cetinjski i Njegoš.
Iza samog manastira nalazi se pećina, prilično duboka. I ona, kako je planirano, postaje crkva. Neobična, s kamenim zidovima i svodom, jednostavna. Nju podiže jedna gospođa iz Budve, kojoj za sada ne spominju ime, za pokoj duše svog sina. Manje je poznato da je baš u ovom manastiru Njegoš pisao Luču mikrokozmu, religiozno-filosofski spjev velike vrijednosti. Ovdje je za sveštenika rukopoložen Dositej Obradović; u Stanjeviće je, prikupljajući narodno blago, stizao i Vuk Karadžić.
U okviru manastira je i radionica voštanih svijeća, odakle se snabdijevaju crkve širom primorja. Glavni cilj za sada je konačna obnova cijelog kompleksa: posao je veliki, ali je takva i želja da se on dovede do kraja. Dostupan je, dakako, i turistima koji obilaze starine, a kojima će imati ko da priča dugu, bogatu i slavnu istoriju doma dinastije Petrović – Njegoš.
Ekipa citymagazina.rs put nastavlja dalje u potrazi za dobrim vidicima na živopisnu jadransku obalu, usput uživajući u prirodnoj divljoj i netaknutoj ljepoti, koja za sada prkosi vremenu i nekako želi da ostane nedostižna i podložna promjeni ljudskom rukom, ostajući vjerna Bogu koji je klesao po uzoru na božanske vrtove.
Dio ovog nesvakidašnjeg krajolika pripada nacionalnom parku Lovćen i presijecaju ga brojne planinarske i pješačke staze koje vas mogu odvesti do obale mora, ali i do vrha ove planine i čuvenog Njegoševog mauzoleja. U prilogu ove priče postoji legenda ovog mjesta o viševjekovnom hrastu koji je posadio lično Petar Cetinjski, a kome je bezbožni mještanin odsjekao granu, i zbog toga ubrzo smrtno stradao od udara groma…
Blago, nevjerovatno blago mi imamo, samo da smo bolji ljudi, da nismo toliko na proklete pare pohlepni
Iznenađujuće lijep članak na CDM-u ali je tužno da o našim ljepotama prenosite sa tuđih sajtova. Mada možda i bolje jer se bojim kako bi to pojedini “naši” novinari napisali. Hvala!