Priča o čovjeku koji se borio za to da ljekari moraju prati ruke

Nije rijetkost da djelovanje nekog naučnika, avangardnog za svoje vrijeme, ne bude prepoznato za života i da umre zaboravljen. Ali, kako se približava njegov dvijestoti rođendan, rad mađarskog opstetričara koji je spasio mnoge živote konačno dobija zasluženo priznanje.

Decenijama prije nego što je Luis Pastur dobio svjetsko priznanje za teoriju o mikroorganizmima kao uzročnicima bolesti, akušer Ignac Semelvajs borio se da njegove kolege prihvate ono što je danas u medicini nesporno, doktori trebaju temeljno oprati ruke prije liječenja pacijenata.

Rođen 1. jula 1818., Semelvajs se porođajnom odjeljenju opšte bolnice u Beču pridružio 1846. godine.

Tamo je odmah bio zatečen ekstremno visokom stopom smrtnosti majki na odjeljenju na kojem su se obučavali studenti medicine. Stopa je iznosila više od deset odsto, a povremeno čak i do 40 odsto.

S druge strane, na susjednom odjeljenju gdje su se učile babice, stopa je ostala ispod uobičajenog prosjeka od tri odsto.

“Taj nesrazmjer veoma je mučio Semelvajsa zbog čega je započeo temeljno epidemiološko istraživanje”, kaže Bernard Kenburg, predsjednik udruženja “Vienna Semmelweis”.

Godine 1847. stvari su mu postale jasnije kada je jedan od kolega umro od sepse nakon što je izvršio obdukciju. Semelvajs je shvatio da tijela moraju sadržati nevidljive, ali potencijalno smrtonosne “čestice”.

“U to vrijeme studenti medicine pravo su s obdukcije odlazili da asistiraju na porođajima. Ruke nisu dezinfikovali”, rekao je Kenburg za AFP.

Kako sapun nije bio dovoljan za rješenje problema, Semelvajs je nametnuo rigorozniji režim petominutnog pranja ruku kalcijum hipokloritom.

“Semelvajs je ovom vrlo jednostavnom metodom smanjio stopu smrtnosti gotovo na nulu”, kaže Kenburg.

Ali ,umjesto pohvala, Semelvajs je iskusio bijes tadašnjih velikana bečke medicine pa njegov ugovor 1849. nije bio obnovljen.

“Doktori su tada imali vrlo visoko mišljenje o sebi. Naravno da su bili uvrijeđeni jer im se nije svidjela sugestija da su bili odgovorni za veliku stopu smrtnosti”, kaže Kuenburg.

Štaviše, to je bilo četvrt vijeka prije nego što je Pasteur konačno uspio dokazati postojanje mikroba. Bečki ljekari tražili su da im Semelvajs predoči dokaze.

“Govorili su: ‘Ne, gospodin Semelvajs ne može biti u pravu. Ne može nam pokazati patogene i zato u njegovoj teoriji ima nešto sumnjivo”.

Semelvejsu nije pomogao ni njegov težak karakter niti to što je bio bez dlake na jeziku. Nije se ustručavao svoje kolege nazivati “ubicama”.

Kasnije mu se mentalno zdravlje pogoršalo zbog čega je umro u bolnici 1865., u 47 godini.

Krajem 19. vijeka otkrića Pasteura, Roberta Kocha i Alexandra Yersina pokazala su da je bio u pravu.

Godine 1924. francuski pisac Louis-Ferdinand Celine posvetio mu je medicinsku tezu i oslovio ga ”genije”. Danas se on smatra ocem moderne teorije bolničke higijene i sterilizacije.

“Ali, uprkos tome što je dezinfekcija ruku prihvaćena kao zdravo-razumna praksa za medicinsko osoblje, ona nije onako sistemska kakva bi trebala biti”, tvrdi profesor Didier Pitet, stručnjak za zarazne bolesti Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

U svijetu se u prosjeku ove prakse pridržava samo “u 50 odsto slučajeva, iako ona može spriječiti 50 do 70 odsto bolničkih infekcija”, rekao je Pitet za AFP.

Svake godine se oko 3,2 miliona ljudi u EU zarazi bolestima koje zahtijevaju bolničko liječenje, a stotinjak ljudi svakodnevno od toga i umre.

Pitet procjenjuje da na globalnom nivou od takvih bolesti umre između pet i osam miliona ljudi na godinu.

“Dezinfekcija ruku alkoholom jeftino je i jednostavno rješenje i ima neposredan uticaj na stope zaraze, uključujući i visokootporne organizme”, kaže Pitet.

“Ipak, “dezinfekcija ruku je čin koji mnogi doktori i dalje ne shvataju dovoljno ozbiljno”, kaže Pitet i dodaje kako neki misle da je briga oko sterilizacije ruku nešto što je ispod njihovog nivoa.