Jednog dana 1976. godine, Tom Mičel je spasio pingvina iz naftne mrlje i nije ni slutio da je upravo tada pronašao najboljeg prijatelja.
Kada je tokom zimskog školskog raspusta 1976. godine, profesor engleskog jezika Tom Mičel, koji je predavao u Argentini, sišao do plaže, nikako nije očekivao ono što je tamo zatekao. Cijela obala bila je prekrivena naizgled crnim tepihom odnosno hiljadama mrtvih životinja koje su prekrivale tlo. Sve životinje su bile pokrivene gustim, crnim slojem nafte koju je ispustio neki od prolazećih tankera na svom putu do najbliže luke.
Posljedice po živi svijet su bile razarajuće, a svaki talas donosio je još bezbroj leševa na obalu. Strahotu prizora zabilježio je i sam Mičel.
“Bio sam zgrožen. U takvim momentima se zapitate šta nam budućnost donosi ako već sad činimo ovakva zla.”
U tom momentu, Mičel je primijetio slabašne pokrete u hrpi leševa. Jedan mali pingvin još uvijek je davao znake života, a kako su više djelovali kao samrtni ropac, profesor je namučenom pingivnu htio da skrati muke. Međutim, pingvin nije htio da odustane tako lako, uspio je da se uspravi na noge, mahne krilima i da do znanja da će se boriti za život.
Kako Tom Mičel navodi, tada se javila nova nada: “Da li će preživjeti ako ga budem očistio?”.
Na brzinu je našao komad drveta i ribarsku mrežu i vješto “upecao” malog pingvina koji se energično borio da se oslobodi. Nakon kratkog otpora bio je savladan i odnijet u Tomov stan.
Sjetivši se praktičnih savjeta iz mladosti, profesor se, koristeći puter, maslinovo ulje, šampon i deterdžent, bacio na čišćenje ulijepljene ptice. Uz mnogo otimanja i nekoliko rana, uglavnom na Mičelovoj strani, pingvin je počeo da sarađuje, i malo po malo prvi znaci uspješne operacije čišćenja su se prikazali.
Shvativši da već sjutradan mora da putuje za Buenos Aires, profesor je odlučio da svježe očišćenog pingvina već istog dana vrati u okean – međutim, čekalo ga je iznenađenje. Kada ga je odnio nazad do obale, pingvin je odbijao da se vrati u vodu.
“Stajao je odmah pored mene i tužno me gledao. Kao da je htio da me pita – Zašto me vraćaš u smrtonosni naftni okean koji me je umalo ubio?”, rekao je Mičel.
Čak i kada je pokušao da ga, na silu, ubaci u vodu, mali pernati prijatelj nije se dao prevariti, vraćajući se svaki put, mokar i naizgled ljut, nazad na obalu, nogu uz nogu uz svog spasioca. Tom Mičel nije imao izbora no da ga ponese sa sobom nazad u stan.
Kada je te večeri, čitajući knjigu, naletio na ime Huan Salvador Gaviota (Galeb), riječi su mu ostale urezane i tako je, igrom slučaja, njegov mali pingvin dobio specifično ime – Huan Salvador Pinguino (Pingvin).
Od tog momenta, ovaj čudni dvojac postao je nerazdvojan, a potencijalno tragičnija priča dobila je nezamislivo lijep epilog.
