Zanimljivosti

Priča o Tarareu, nezasitom žderonji koji je jeo ljude

Bila je to 1790 i neka godina kada je Tarare (puno ime nije poznato) bio vojnik u Francuskoj revolucionarnoj vojsci. Već tad je bio nadaleko poznat po svom nadčovječanskom apetitu. Vojska je već učetvorostručila njegove obroke, ali čak i nakon što bi pojeo dovoljno hrane za četvoro, on bi i dalje vršljao po smeću i jeo sve što se moglo pojesti.

Najčudniji detalj bio je to što je Tarare vječito izgledao kao da gladuje. Mladić je imao jedva 45 kilograma i neprestano je izgledao premoreno. Pokazivao je sve moguće simptome neuhranjenosti – osim, naravno, činjenice da je jeo toliko hrane da se njom mogla nahraniti baraka puna ljudi.

Sigurni smo, pritom, da je bilo saboraca koji su željeli da ga se riješe. Ne samo zato što je jeo sve živo, već i zato što je toliko neprijatno mirisao da je iz njegovog tijela izlazila para, nalik zelenkastim smrdljivim linijama u crtaćima.

Međutim, dvojici vojnih hirurga, doktoru Kurvilu i Baronu Persiju, Tarare je bio previše zanimljiv da bi dozvolili da mu se išta desi. Željeli su da otkriju ko je bio taj neobični čovjek koji je mogao da pojede cijelo bure hrane i da i dalje bude gladan?

Ko je bio Tarare?

Neobičan apetit pratio ga je cijelog života. Glad je bila neutoljiva, do te mjere da njegovi roditelji nisu imali dovoljno novca za gomilu hrane koju je on jeo, pa su ga izbacili iz kuće.

Tada je riješio da zarađuje tako što je radio kao putujući zabavljač. Pridružio se grupi lopova i prostitutki koji su putovali po Francuskoj i igrali predstave na kojima su istovremeno džeparili narod. Tarare je bio glavna zvijezda – nevjerovatni čovjek koji može da pojede bilo šta.

Velika deformisana vilica omogućavala je da sipa punu korpu cijelih jabuka u usta i da čak tuce jabuka drži u obrazima, nalik na vjeverice. Gutao je čepove od vina, kamenje, čak i cijele žive životinje, sve na radost i gadost naroda u publici.

Ščepao bi živu mačku zubima, rasporio je, isisao joj krv i jeo je, ostavljajući goli kostur. Isto je radio i sa psima. Jednom prilikom je rečeno da je pojeo i živu jegulju i to bez žvakanja.

Nije bilo čovjeka u Francuskoj koji nije čuo za njega, ali ni životinje. Baron Persi, vojni hirurg, zabilježio je:

“Psi i mačke bježali bi glavom bez obzira kad bi se on pojavio, jer su pretpostavljali kakva ih sudbina čeka”.

Koža koja visi i nevjerovatan smrad

Tarare je zbunjivao ljekare i hirurge. Sa 17 godina imao je svega 45 kilograma. Iako je jeo žive životinje i smeće naoko je djelovao zdravorazumno. Činilo se da je riječ samo o mladiću neobjašnjivog apetita.

Kao što možete i da pretpostavite, njegovo tijelo nije bilo sjajan prizor. Koža mu se nevjerovatno rastezala kako bi mogla da se prilagodi svoj toj hrani.

Kad bi jeo naduvavao bi se kao balon, posebno u predjelu stomaka. Nedugo potom, odlazio bi do toaleta i oslobađao se pojedenog ostavljajući za sobom užas i smrad koji hirurzi nisu mogli ni sa čim da uporede. Često je i sam toliko neprijatno mirisao da je bilo nepodnošljivo stajati i čak 20 koraka daleko od njega.

Kad bi mu stomak bio prazan koža bi visila toliko da je mogao da je veže oko struka poput kaiša, a obrazi bi mu visili nalik na slonove uši.

Tarareova tajna misija

Kada su ga doktori pronašli Tarare je digao ruke od nastupa i riješio da se bori za slobodu Francuske. Ali Francuska ga nije željela. Poslat je sa prvih linija fronta u ordinaciju vojnih hirurga gdje su doktor Kurvil i Baron Persi vršili razna ispitivanja, pokušavajući da shvate ovo medicinsko čudo.

Ipak, jedan čovjek je vjerovao da Tarare može pomoći svojoj zemlji. Bio je to general Aleksandar Boarne. Francuska je u to vrijeme ratovala protiv Pruske i general je smatrao da je Tarare savršen kurir.

Izvršio je eksperiment: stavio je dokument u drvenu kutiju, dao Tarareu da to pojede i sačekao da “hrana” prođe kroz njegov organizam. Onda je neki nesrećni vojnik morao da analizira Tarareov izmet i pronađe kutiju kako bi vidio da li dokument i dalje može da se pročita.

I mogao je.

Tako je Tarare poslat na svoju prvu misiju. Prerušio se u pruskog seljaka i uspio da prođe pored neprijatelja kako bi isporučio tajnu poruku zarobljenom francuskom pukovniku. Poruka je bila bezbjedna u kutiji u Tarareovom stomaku.

Neuspjeli pokušaj špijunaže

Tarare nije dospio mnogo daleko. Francuzi izgleda nisu računali na to da će čovjek sa nevjerovatno visećom kožom i užasnim smradom privući pažnju. Naročito što “pruski seljak” nije znao njemački… Prusima nije mnogo vremena trebalo da shvate da je Tarare špijun.

Skinuli su ga, pretresli, bičevali i mučili dobar dio dana kako bi ga natjareli da otkrije zavjeru. Tarare nije izdržao i rekao je Prusima da se u njegovom stomaku krije tajna poruka.

Vezali su ga u klozetu i čekali. Satima je sjedio tužan dok ga je izjedala krivica jer je izdao svoje saborce.

Kada se napokon olakšao Prusi su pronašli drvenu kutiju i u njoj poruku koja im nije mnogo pomogla. U njoj je bila napisana molba primaocu da javi da li je Tarare uspješno isporučio paket.

Ispostavilo se da general Boarne ipak nije imao dovoljno povjerenja u Tararea kako bi ga poslao sa pravom porukom već je to bio još jedan test.

Pruski general je bio toliko bijesan da je naredio svojim vojnicima da objese Francuskog uhodu, ali kada se smirio bilo mu je žao mlitavog čovjeka koji je jecao na vješalima. Predomislio se i vratio ga Francuzima, upozorivši ga da nikada više ne pokuša ništa slično.

Tarare je počeo da jede ljude

Pošto se vratio u Francusku, Tarare je preklinjao vojsku da mu nikada više ne narede da isporučuje tajne poruke. Nije više želio da bude “takav” i molio je doktore da mu pomognu da bude kao i svi normalni ljudi.

Persi je dao sve od sebe. Nahranio je Tarare vinskim sirćetom, duvanskim pilulama, laudanumom (alkoholna tinktura opijuma) i svim mogućim ljekovima kojih je mogao da se sjeti nadajući se da će mu to ubiti apetit, ali uprkos svemu Tarare je ostao isti.

Šta više – bio je još gladniji!

Ništa nije moglo da zadovolji njegov apetit. U jednom od najjezivijih naleta gladi otkrili su kako pije krv koja je izvađena iz pacijenata u bolnici i kako jede tijela iz mrtvačnice.

Kada je 14-mjesečna beba nestala raširile su se glasine da je za to kriv Tarare i Baronu Persiju se smučilo i otjerao ga je što dalje od sebe.

Tarareova autopsija

Četiri godine kasnije, Baron Persi primio je obavještenje da se Tarare nalazi u bolnici u Versaju. Čovjek koji je mogao da jede sve bio je na samrti. Bila je to posljednja prilika da se medicinska anomalija vidi za života.

Baron Persi bio je uz Tarare koji je 1798. godine umro od tuberkuloze. Sav onaj smrad koji je dopirao iz njega tokom života nije bio ništa za ono što se osjetilo kad je Tarare preminuo. Doktori su se borili za svaki udah.

Opis autopsije je podjednako odvratan:

Utroba je raspršena, slijepljena zajedno i lojava; jetra je prevelika, bez konzistencije i u užasnom stanju; žučna kesa je ogromna; želudac labav i pun čireva koji prekrivaju cio abdomen.

Njegov želudac, kazali su naučnici, bio je toliko veliki da je ispunjavao cijelu abdominalnu šupljinu. U skladu sa tim, jednjak je bio nevjerovatno širok, a vilica toliko rastegljiva da bi mogla da se otvori i, citiramo izvještaj: “da se u nju može gurnuti stopalo i to bez da se njime dodirne nepce”, navodi portal “All That’s Interesting”.

Vjerovatno su mogli još nešto da nauče o neobičnom pokojnikovom stanju, ali je smrad postao nesnosan i digli su ruke. Autopsija je na pola prekinuta.

Došli su do jednog zaključka – Tarareovo stanje nije bilo u njegovoj glavi. Njegovo čudno ponašanje uslovljavala je konstantna potreba za jelom.

Život ovog nesrećnog čovjeka diktiralo je neobično tijelo sa kojim je rođen, ono koje ga je osudilo na život vječne gladi.

Ostavite komentar prvi!

avatar
1000

Send this to a friend